Isus ima biti podignut

Isus ima biti podignut. Što to slušaju ljudi u crkvi Efeškoj? Je li to nešto slično onome što u Noćnom emiru prvak i učitelj u Izraelu, ugledni rabin Nikodem, izravno sluša od Isusa. Božje bogatstvo je njegovo milosrdno srce koje se već kod Noe ražalilo nad propašću ljudi, kojima je sva misa obijila samo zloća, bio je pogođen volju poput porođajne boli. Božje preobilno bogatstvo njegova je milost, njegova je naklonost prema nama, kojom nam je očinski privržen i kojom nas spašava, poštedio nas je, to je čisti dar. U starozavjetnoj povijesti Bogu je žao njegova naroda, gamut, osjećav, sučud. Hramski svećenici, koji bi trebali predvoditi u častnom služenju Bogu, udružili su se s narodom u odurnim postupcima. Djela su im bila zla, kaže evanđelje, kao kad su ljudi velikoga svećenika podjarili svjetinu da viče protiv Isusa smakni ga, rastni ga. Novozavjetni jezik donosi rič koju dobro poznajemo, to je faul kao nogomet, u njemačkom jeziku to je ono trulo, gnjilo. Bogu je žao naroda, žao mu je njegova svetišta, a svatko od nas, hram je duha svetoga. Umjesto da budemo toplo, blisko, punim srcem, povezani s našim Bogom, koji je s nama sklopio savez, da će biti naš, da ćemo mi biti njegovi, mi smo zastranili, tražimo nešto drugo, slijedimo gnjusne idole koji veličaju ubijanje i rat, raskoli podjelu, mržnju, izrabljivanje koje do kraja osiromašuje, agresiju i represiju, privid i laž. Od početka Bog ljubi svoje stvorenje, zato ga je istorio. Od početka nam dobrohotno šalje svoje glasnike, Jeremija je od početka otvoreno govorio o Babilonskoj sili i na Bukodonozorovoj ambiciji, upozoravao je svoje na njihovu oholost koja vodi u propast, a oni, ne samo da su mu se rugali i smijavali ga, nego su ga stavljali na muke i bacali u tamnicu. Napunili su mjeru, izazvali su božansku jarost, vijes, svetu ljutnju, čaša gnjeva Božjega zapjenila se i prelila, srđba je eksplodirala. Sve im je propalo, ostali su i bez obiteljskoga doma i bez Božjega hrana, i bez svetoga grada i bez svoje zemlje, bez države i bez svojega kraja. Sedamdeset godina bit će izručeni stranoj vlasti, jer su sami svojim dijelima zatim išli i do toga su doveli. Sedamdeset godina izgnani i zasužnjeni. Poznajemo li mi to i u svojoj povijesti? Sedamdeset godina, cijeli jedan ljudski život, cijeli jedan naraštaj. Za svaki dan, gospod mi, za svaki dan počinka, koji nismo poštovali, plaćamo dun, moramo dati puno podmirenje. Na rijekama Babilona oni trpe krajnje poniženje i psihološki teror, kad silnici zavoljevači traže, hajde, robovi, zabavljajte nas, mučitelje svoje, pjevajte nam svoje silnske pjesme i zruguju njihovu svetinju. Prepoznajemo li to u muci kristovoj? Strani vojnici pristupaju izbičevanomu Isusu i izruguju ga, a njegov ga je narod njima, okupatorima, izručio. Osprdnomu se klanjaju zdravo kralju, nakon što su ga trnovom krunom pokrunili, grimizom po živim ljutim ranama zaogrnuli. Pave kliču objesno, tražeći nasladu u tome. Evo, to je svjetlost koja je došla na svijet. Boži jedinorođenac, očev jedini, ljubljen i milina njegova tu je zato da se jasno vidi kakva su to naša dijela. Uzdignuto je njegovo sjajno, neugasivo svjetlo, trajnije od sunca, to je sun svijetu. Mi ga ponižavamo, otac ga uzdiže. Pod okriljem noći, u mraku i tmini, Nikodem već unaprijed sluša o tom svjetlu. Zna on, davno je Mojsije, po božjoj zapovjedi, podigao mjedenu zmiju u pustinji. Kontemplativan pogled na nju bio je dostup. Bog dariva spasenje od ujeda zmije ljutice. Nakon babilonskih sedamdeset godina, bog podiže strani perzijski duh velikog Akira, počinje povratak, obnova božjega hrama, uskrsnuće naroda. Na početku, Kaldejac bio je u božjoj službi, a tako i Perzijanac. A sada će biti podignut ljubljeni božji sin, koji je čovjekom postao. Rodio se kao ljudski potomak, više to nije neki glasnik, prorok, neki anđeo božji. Sada bog šalje svoga mesiju, i kad bude uzdignut, sve će privući k sebi. Kad bude uzdignut, znaćemo da je to On, njegova je to žrtva, njegovo uzdignuće, koje evo na oltaru slavimo. Uzdignut je na križ, uzdignut iz groba, uzdignut u Božija nebesi. Ako svoju vjeru u njega polažemo, nećemo propasti. Oslonimo se na njega, njemu poklonimo svoje pouzdanje, pa ćemo u njemu imati život.