Otkupitelj – Jaganjac u tijelu i krvi

Odkupitelj, jaganjac u tijelu i krvi. Poklonimo se smjerno u tjelovljenom Božjem jagancu koji oduzima grijeh svijeta. U paskalnoj janje, u onoj staroj kući ropstva, bilo je izvrsna slika. Jaganjac žrtvovan, zaklan, hrana je za cijelu obitelj na blagdanskoj večeri, prije nego će poći u slobodu. Njegova krv biljeg je koji štiti ulaz pred zatornikom. Od čega je nama danas prijeko potreban štit jaganca Božjega? Od oružja u Ukrajini i njegovoj svetoj zemlji? Od korupcije u srcu, obmane i krađe? Od ideologije smrti koja dehumanizira i nagriza identitet? Božji je plan bio da ih faraon pusti pa da odu i skažu štovanje svome Bogu na svetomu brdu. To će i učiniti. Svojevrsna je svrha pashalnog obreda, sklapanje saveza na Božjoj gori Sinaju. Odvija se Festival Slobode Božjega Naroda. Kao u nekom suvremenom referendumu ili izborima, poput ovih naših koji nam dolaze za Europski parlament, sav narod izriče svoju volju. Mi smo u ovoj super izbornoj godini po drugi put pozvani promisliti i dati glas kome hoćemo. Mojsije je jednom, transparentno kako danas kažemo, svima prenio što mu je gospodin govorio. Onda je, zapisavši tu božansku pouku Božje upute za život, još jednom svima pročitao knjigu saveza. I prvi i drugi put narod slobodno donosi svoju odluku i kaže da Bogu spreman je izvršiti što Bog kaže. O kako dobro znamo, posebice danas, na dan naše države, nije dosta samo rič, traži se djelo, primjena, utjelovljenje, životni posao. Zbog toga svima vama kažem iskreno hvala za sve što činite, za sebe, za svoju obitelj, za sav naš narod i državu. Kod sklapanja saveza, drugi put što više, božji narod istaknut će kako ne preuzimlju samo formalno baňsko iskunjenje božjih riječi, nego se obvezuju na unutarnju kontemplativnu poslušnost. Umom i srcem prihvatit će što im Bog daje kao pouku. Izvršit ćemo i poslušat ćemo. Tu, na Božjoj gori, oni prinose žrtvu koju je Bog, već kod poziva Mojsiju pred gorućim grmom, najavio kao svrhu izlaska iz Egipta. Više nisu faraonovi, nego gospodinovi sluge. Nije sloboda neka svrha samoj sebi. Ne izvodi Bog svoj narod iz robstva zato da dođu u kaos i pustinju, hir i anarchiju, nego u obećanu zemlju na svetu baštinu. Biti sluga Božjih znači slobodu od svakoga robstva. Hoće li biti sluga Božjih, čovjek sam odlučuje, to je naša vlastita odluka. Krv žrtvenoga Jaganjca na Sinaju bila je pečat sklopljenom savezu. Bog im daje svoju riječ, a krv kojom ih Mojsije blagosljivlja i škropi, potvrđuje njihovu vjeru. Poslanjaju se na Božju riječ, prihvaćaju je da je izvrše. Na toj pozadini još bolje razumijemo što se zbiva u novozavjetnoj paskalnoj večeri prije krvne žrtvena gori Kalvari i prije Isusova uskrsnuća. Gospodin i ovdje odmah traži suradnju i aktivno sudjelovanje, dijela su važna, pokazuje pritom svoje proročansko znanje i daje točne upute dvojci odabranih učenika koje šalje u naprijed. Mi, kao i obično u našemu životu, pripravljamo ono što ćemo imati, što ćemo doživjeti. Paskalni jaganjac koji štiti svoje, sada više nije živinče koje je odabrala obitelj egipatskih robova, nego to je san Mesija Isus. Sve što je Bog rekao i što je Mojs je zapisao, sada više nije u obilno gusto ispisanoj velikoj knjizi Saveza, nego se slijeva u sveti proglas kojim gospodin i učitelj daje središnji program naše jedne svete apostolske crkve tijekom stoljeća sve do ovaj naš treći mileniji. Božja objava sada glasi, ovo je moje tijelo, ovo je moja krv. Hršćanstvo nije tek religija knjige, neko žive osobe Isusove u tijelu i krvi. I opet, nije dosta samo riječ, nego se blaguje, to je jelo i piće za živu dušu. Više to nije krv žrtvenih životinja, zapaljenice i pomirnice, kojim starozavjetni Mojs je posvećuje i oltar i narod. Sada sam Isus, novozavjetni božanski izbavitelj i zakonodavac, bez pridržaja izravno definira, to je moja krv, moja je krv sada krv Saveza. Sada je gospodin i svećenik i oltar i žrtveni jaganjac. Što je najavio, evo sutradan na veliki petak na Golgoti čini. Predaje svoje tijelo razapeto na križ. Prolijeva svoju krv sve do posljednje kapi krvi i vode koja je pod udarcem koplja istekla. Ne pije više on od roda trsova jer je položen u grob, ali onda dovršava svoj prinos Bogu tako da ustaje od mrtvih. To je ključan dio žrtve. I križ i uskrsnuće, to je žrtva Kristova, po duhu svetom u samoga sebe, bez ikakve ljage i nedostatka, primio je za žrtvu. Najavio je da će piti iz novog pashalnog kaleža kad Bog pokaže da je kralj. A to se zbiva već u uskrsnuću. Ne ulazi Isus u starozavjetni šator sastanka u kojemu se čuva u kovčeg zaveza, nego je on u nestvorenu Božjem šatoru u svetinji nebeskoj. Za sve nas pronašao otkupljenje od robstva grijehu, otkupljenje koje ima vječnu vrijednost. Čisti nam savjest od mrtvih dijela, tako da slobodno, dragovoljno, ako to hoćemo, možemo služiti živomu Bogu, a ne više svojoj sebičnosti, ni svojim tlačiteljima, ni raznolikim faraonima ovoga svijeta i svijeta lažnih bogova. U starom zavjetu narod je poškropljen kapima žrtvene krvi, nama u novom zavjetu krv je Kristova piće duhovno koje nas napaja. U starom zavjetu narod riječju izriče svoju volju, a mi kažemo da, kad primamo tijelo Kristovu u svetoj pričesti, kao živi kruh nebeski koji je jelo istinsko. Hvala na sviđanju!