Lazarovo iskustvo, Lazarov svjetonazor

The text discusses the story of Lazarus from the Bible and connects it to the present world. It mentions the power of death and its presence in our lives, particularly in war, politics, and the mistreatment of children. It questions why there is still death in the world despite Jesus' sacrifice. The text also explores Lazarus' illness and death, and how Jesus resurrected him. It highlights the importance of faith and the belief in Jesus' power to overcome death. The text ends by emphasizing the significance of the Eucharist in relation to Jesus' gratitude and the celebration of his resurrection. LAZAROVO ISKUSTVO, LAZAROV SVJETONAZOR Grobna pečina i na nju navaljen kamen, slika je to dobro, dobro znana, dodiruje središte naše vjere, a evo je i u čuvenu evanđolskom poglavlju koje opisuje kako je Isus uskrisio Lazara. Pokojnikovo lice umotano je točno istim onakvim smrtnim rubcem u kakvu će biti Isusovo lice. Smrt vlada. Gdje je smrt u našem svijetu danas? Na groblju, reći ćete spravom. I ta smrt može biti vrlo utješna, pravi duhovni poziv, kao primjerice kada premine vrijedna, hrabra žena i majka, koja je svojom dobrotom tolike duše dirnula, da se živi narod Božji okupio ne samo na sprovodnim obredima, nego i na životvornoj misi zadušmice. Ali smrt mi predobro poznajemo i u ratu koji traje i traje, a oružje sve više prikupljamo i gomilamo. Želimo mir, ali već planiramo tenkove za iduću jesen. Smrt mi dobro poznajemo kad se na najviše mjestu zakonodavstva i glavne odgovornosti za život naroda bavimo sitničavim nadmudrivanjem i doskočicama za međusobno okrivljavanje, a bitne zadače izostavljamo. Nijeli smrt kad moj bližni, s kojim sam korake i korake prošao, sada pokraj mene prolazi tako da gleba u tlo i ne zna ni pozdraviti, mug vlada, sukob se njeguje. Smrt je ako svoju djecu koja još nisu svladala kako pero u ruci držati i misao skladno lijepo ispisati, djecu koja imaju naravne mupe sa zakonitostima svoga organizma i snažnih osjećaja, bombardiramo budalastim političkim ideologijama i financijskim mešetarenjem s medicinskim postupcima koji to nisu, umjesto da im pomognemo da rastu u dobi i mudrosti i milosti. Nijeli smrt ako oca koji kleči i moli se majci božijoj, gledamo kao napadača na ženu i majku, a dijete u majčinoj utrobi želimo smaknuti pod izlikom zdravstvene skrbi. Smrt je ako svjesno rušimo autoritet svetoga oca koji je dijelo vjere i zemaljski temelj društvene zgrade cijele crkve. Nijeli smrt ako pomno stražarimo nad rečenicama i zamjenicama, a postupke i dijela mržnje dopuštamo, podržavamo, odobravamo. Čemu, kome umjetna inteligencija, ako onu stvarnu, prirodnu, ubijamo? Kako prolazi evanđelski Lazar u našemu svijetu? Pokušajmo promotriti što je u njegovoj duši. Ime mu je, kao i onom siromaku iz Isusove priče, ime koje znači da je Bog njegova pomoć otišao je u krilo Abrahamovo, anđeli su ga odnijeli, onaj Lazar neće se vratiti u ovaj svijet. Čudotvorni učitelj, rabi Isus, bio je u prijateljsku s Lazarom i njegovom obitelji. Volio je Lazara, tako piše evanđelist, tako potvrđuje sav narod, svi koji su se iz obližnjega Jeruzalema okupili, da iskažu sućut. Što više, i sestra Marta i sestra Marija slažu se da je Isus bio tu, njihov brat Lazar ne bi umro. Vjeruju da je Isusova prisutnost jačala smrti. I judejski narod potvrđuje teškim ključnim pitanjem, pa zar Isus nije mogao učiniti da Lazar ne umre? Naše je to pitanje, zašto, kad je Isus došao i kad je svojim svetim križem svijet otkupio, zašto onda u našem svijetu glada smrt? Pitanje je to, koje je Isusa toliko potreslo, da je po drugi put u sebi uzdrman. Ali što vrijedi, što vrijedi i Isusova gorka suza, kakvom je i nad Jeruzalemom zaplakao, Lazar je umro. To i sam gospodin unaprijed kaže, kad je zacijelo još bio u svojoj Galileji ili na putu kroz Samariju, dva je dana čekao kad je dobio vijest, kao što će se, kad on bude raspet i pokopan, do trećega dana morati čekati. Lazar je očito preminuo vrlo brzo nakon što su sestre javile Isusu za njegovu bolest, jer su ga evo pokopali prije tri dana, četvrtije dan. Valjda je Lazar prijatelj još znao i bio svjestan da mu sestre zovu Isusa. Je li smrt došla brzo i naglo, je li ga samo odrezala, ili je korak po korak osjećao, kako ga prsti više ne služe, kako oni dugački mišići na rukama i nogama otkazuju, žile, živci, kosti obamiru. Evanđelje o tome ne kaže ništa, možda su mu pluča postala strašno teška i nije mogao disati kako valja, je li se javila nepodnošljiva tupa bol, u glavi se muti, svjest nemilosredno bježi, srce neobično prijeteče udara, tjeskoban osjećaj bolesti svega ga preplavljuje, nije to bez grča i neke ljudske strave. I kada je Bog htio, kucno je čas, svršeno je, reći će spasitelj na križu, duša se povukla iz tijela koje ostade beživotno bivše, s obilnim suzama koje ne prestaju teći, obitelj i brojni, brojni znanci položili su ga na mjesto posljenjega počinka. Ali u evanđelju to očito nije kraj. Kako li je do Lazara doprla moćna rič koja ima božansku snagu, u početku stvoritelj govori neka bude, sada Lazar čuje svoje ime kako ga izgovara znani dragi glas učitelja i prijatelja. Marija Magdalena prepoznaće uskresloga gospodina kada sama bude prepoznata, kada je Isus imenom zazove. Isusova moćna, gromka zapovjed izlazi, prelazi nepremostivu granicu smrti i dopire na onu drugu stranu. Lazar će je čuti i kao sluga gospodin poslušno izvršiti, što više, premda su mu kao pokojniku ruke i noge još svezane grobnim povojima, on izlazi iz smrti u život. Kao i kod djevojčice u nadstavnika sinagoge, kod Jajrove kćeri, Isusova riječ čini da je ljudska smrt tek spavanje, san, usnuće. Prije tjedan dana slušali smo kako slijepac od rođenja iz dame dolazi na svjetlost, Lazar ustaje od mrtvih na život, onda gospodin je rekao da čovjek nije bolestan zbog grijeha, nego zato da se na njemu očituju dijela Božja. Sada opet izravno najavljuje da je bolest tu radi slave Božje, da se proslavi sin Božji, ako vjeruješ, gledat ćeš slavu Božju, podsjeća sestru Marku. Upravo njoj možemo zahvaliti da je Isus proglasio tko je on, usknuće i život, i tu će svoju riječ sada dijelom potvrditi, baš kako prorok reče, on govori i čini. Što više, i Lazarova bolest, i smrt, i uskrisenje, priprava su za svečanu milu večeru u Bretaniji, kod koje će Marta opet marljivo posluživati, Lazar će biti ondje, mnogi, mnogi opet su tu, ne samo zbog Isusa, nego baš zato da vide Lazara kojega je Isus uskrisio od mrtvih. Cijelo je mnoštvo, ističe evanđelje, onih koji su sami bili svjedoci da se to zbilo, baš zbog toga svrha vlasti slijedi odluka da i Lazara treba smaknuti, i tako se vraćamo na turoban početak, gdje je smrt u našemu svijetu. Isusa želimo pogubiti, Lazaru prijeti smrt samo zato što je Isuso prijatelj, samo zato što ga je Isus vratio u život. Bilo bi jezivo i grozomorno u toj grobnoj pećini na koju navaljujemo težak kamen da nije pred njom Isus, Isus pun sućuti, Isus koji otcu govori hvala ti što si me uslišio, zna on sam veli da ga otac uvijek uslišava, ali i to govori radi nas, zato da možemo vjerovati, da se možemo osloniti na njega, govori riječju koju razumijemo i u izvornu evanđelskom jeziku, on kaže Euharisto zahvaljujem ti, riječ je to koja u punini živi na našem euharistijskom oltaru, na ovoj našoj gozbi suskrslim gospodinom.