Knjiga proroka Miheja

Andžaja Kovljević is discussing the topic of the prophet Micah with guest Father Niko Bilić. Micah is known for his prophecies about Easter and Christmas. Micah's prophecies have influenced popular songs and are quoted by Jesus in the New Testament. Micah is considered a true prophet who delivers God's word. He emphasizes the importance of justice, mercy, and humility. Micah's prophecies are connected to Isaiah and Jeremiah, and he addresses both the people and specific cities. Micah portrays God as a king and a shepherd who gathers and protects his people. Micah ends his book with a prayer for forgiveness and restoration. Ja sam Andžaja Kovljević i želim vam smirenu, nadahnjuće i ohrabrujuće vrijeme koje ćete provesti s nama. Tema našeg današnjeg razgovora je Mihej, a naš gost je Fater Niko Bilić. Fater, dobrodošli. Hvala lijepa, srdačan pozdrav svima vama, poštovani ljubitelji Božje Riječi. Veselim se da vas mogu pozvati, da još jednom, zajednički, koliko god je moguće, zavirimo u onu dubinu i istinitost, u ono ljekovito nadahnuće i utjehu koju nam pružaju biblijski tekstovi, a ovaj puta neka to bude spis knjižica proroka Miheja. Pa krenimo. Po čemu nam je Mihej osobito poznat? Uvijek kada čujemo neko proročko ime, onda se pitamo, da li mi već nešto o tome proroku znamo. U crkvenoj godini kada dođe središte, to jest proslava uskrsa, onda unutar onoga vazbenoga trodnevlja zapravo ćemo odmah prepoznati riječi koje su izravno iz knjižice proroka Miheja. Evo čitam iz šestoga poglavlja. Narode moj, što sam ti učinio, odgovori mi! Ja sam tebe izo iz zemlje Egipatske, izbavio te iz kuće ropstva, poslao sam pretobom Mojsija, Arona i Mirja. Odmah prepoznajmo, pa to je motiv koji je izravno iz proroka Miheja ušao u vrlo poznatu i omiljenu pjesmu, koja govori o izravnom dialogu između Boga i njegova naroda. Puče moj, što učiniš tebi, pita gospodin i traži odgovor i to je evo na mnogo načina onda i uglazbljenu taj osnovni motiv. Dakle, nama je Mihej i ne sluteći zapravo vrlo poznat, a još više kada dođe onaj dio crkvene godine koji premda teološki nije središte, ali je nama nekako najpoznatiji, najdražiji, a to je božično vrijeme. I onda, kada se susretnemo sa mudracima, koji dolaze jer su vidjeli neobičnu zvijezdu, i onda u Jeruzalemu se raspituju gdje je taj novorođeni kralj, kralj Herod će od svojih mudraca zatražiti da mu kažu što piše u spisima, i oni uzimlju upravo odlomak iz proroka Miheja, ove puta iz petoga poglavlja. A ti, Betleheme Efrato, nipošto nisi najmanji među knježevstvima i udinim, iz tebe dolazi onaj koji je vladar, i to vladar po svemu svijetu, vladar koji je od vječnosti, znamo da je i to postala naša božična omiljena pjesma o Betleme grade slavni, pa možemo reći, evo, zapravo je Mihej, puno više nego što primajemu osjećaj, dio naše kulture i onoga što poznajemo. Je li Mihej prorok ili nije? Zapravo je u toj zbirci svega trojca onih koji su označeni tom titulom, a vjerojatno nam upravo Mihej daje pozadinu i razlog zašto je to tako, zašto je veliki oprez s tom titulom. Jer Mihej navodi primjer, kao prorok priznat je onaj koji ti proriče, piče i vino, takav doživlja priznanje, odnosno sasvim konkretno govori, evo, o lažnim prorocima, opisujući ih na taj način, ako im daš da se najedu i napiju, prorokova će ti šalom, mir, a ako im ne daš, onda će ti navijestiti rat, gospodji. Dakle, očito je da upravo Mihej poznaje tu tešku sliku, odnosno zloporabu titule, pa zato onda titula kao takva ne postoji, međutim, već početak njegovog spisa, njegove knjižice, odmah nam daje do znanja o čemu se radi, jer vrijedi kao naslov, to je dio teksta, ali je praktički naslov, riječ gospodnja, riječ Jahvina. Dakle, već na početku susrećemo se s onim što je temeljno obilježio svakog proroka, da donosi ono što je božija riječ. Upravo taj naslov pojavit će se onda kao objašnjenje na važnom mjestu gdje se govori o hodočašću svjetskih naroda, gdje kao napomenu Mihej onda dodaje ovo su usta gospodnja rekla, ovo su govorila usta gospodnja. Dakle, ista riječ ovdje kao glagol pojavljuje se, onda poziva izravno čujte ono što govori gospodin i napokon, pred kraj, u obraćanju gradu, koji je po svoj briljici grad Jeruzalem, napominje ovo je glas gospodnji, glas gospodnji vam govori. Dakle, potome je on očito po svojoj knjizi prorok, jer donosi boži riječ, a da kako da je on prorok i to ipak na istaknutom mjestu među dvanaest takozvanih malih proroka, koje zovemo malenima, jedino zato što su njihovi spisi puno manji od velikih, on se nalazi na šestom mjestu od dvanaest i kad gledamo na količinu teksta, zapravo predstavlja svoju vrstnu sredinu cijele zbirke, pa nam je onda i na taj način istaknut, osim toga u njegovoj knjizi naći ćemo, što nam je opet znak, da je to prorok, takozvanu glasničku formulu, to jest ono po čemu prorok na početku svojih riječi daje do znanja, ovako govori gospodin, to poznajmo iz liturgijskih čitanja, to je, da tako kažem, iskaznica, po kojoj prorok jasno daje do znanja, nisu to moje riječi, to ćemo naći kod Miheja dva puta, kada je riječ o tome da Bog sam obećava kako će okupiti ostatak ili kada će, isto tako, Bog sam govori da će iz ostatka, svetoga ostatka, maknuti bojne konje, kola, utvrde, da će maknuti i dole kojima se taj ostatak tlanja, kod Miheja ćemo također naći i onu, opet možemo reći, formulu, to je upozorenje, ovo što govorim je riječ gospodinja, to je ono što poznajmo u liturgiji na kraju ili ponekad kao neki svrstni umetak, dakle u Božije riječi koje prorok donosi on još dodaje kao naglasak, kao pečat koji udara da je to Božija riječ. Međutim, ima još jedan važan razlog zašto mi Miheja prepoznemo kao proroka, on najme ima u hrvatskoj tradiciji istovjetno, identično ime kao i Mihej iz prethodnoga vremena, iz doba proroka Ilije, kojega će na svoj način Mihej mali prorok zapravo i citirati, jer će Božiji sud narodu upozoriti, kako se nažalost narod ravna prema onom zlom kralju iz vremena onog prethodnog Miheja, taj prethodni Mihej nam je poznat po svom prezimenu Mihej sin Jimlin ili Mihej ben Jimla, i samo njegovo ime zapravo se u izvorniku razlikuje. Onaj prethodni Mihej, koji nema svoje knjige, koji je u povijesnim knjigama o knjigama o kraljevima, njegovo ime je tako u hebrejskom je formulirano, da je cijela rečenica Mi ka Jahu, tko je kao Bog, tko je kao Jahve, tko je kao gospodin. Mi tu formulaciju zapravo puno više poznamo iz imena arkanđela Mihaela, Mi ka ili Mihael, tko je kao Bog. Dočin se kod ovoga maloga proroka Miheja u hebrejskom radi o nečem ipak sasvim drugačijem, njegovo je ime zapravo pitanje, koje ostavlja onaj kraj otvorenim. Tko je kao, Mi ka, Mi ha, ko je kao, ali će nam ta knjiga, knjiga maloga proroka Miheja, dati odgovor na postavljeno pitanje ili još više upotrijebit će njegovo ime u završnom dijelu, gdje sam prorok postavlja pitanje, zapravo govoreći Bogu. Tko je Bog kao ti koji oprašta, Bog koji nas oslobađa od naše krivice, tako da njegovo ime upozorava nas na završetak knjige gdje se njegovo ime pojavljuje kao dio onoga što on govori, dio njegove molitve. A kako je Mihael povezan s novim savjetom? Pa možemo se začuditi kad odkrijemo da kod Miheja, osim što smo već rekli da se govori o Bethlehemu kao mjestu odakle dolazi Mesija, osim što će biti u knjizi pogotovo nakraju veliki naglasak na Božje milosrđe, što je tipično za novi zavjet, osim što ćemo se susresti s time da je za Miheja Bog prije svega dobri pastir, ipak nam je nekako najvažnije primijetiti kako postoje izravno riječi, na žalost opis negativnoga, koje su iz Miheja očito ušle u Isusove riječi, kada gospodin Isus govori o tome da je na svijet došao baciti oganj i kada upozorava da će nastati podjela zbog njega, pa da unutar obitelji nastaje sukob između roditelja i djece, sin protiv oca, čiji protiv majke, konkretno baš se spominje snaha protiv sve krve, E onda vidimo da te riječi koje zapisuje Luka u svome evanđelju zapravo su iz Miheja, dakle Mihej u kritici koju Bog donosi Božjemu narodu upotrebljava upravo taj opis koji je ušao u novi zavjet. Međutim, čini mi se da osim ovoga preuzimanja riječi, što je važno, puno više vrijedi jedno upozorenje koje nas vraća, mislim, na sam lik Miheja, gdje Mihej, evo u prvom licu, dakle vjerojatno on sam Bogu postavlja pitanje s čime ću doći pred svoga Boga? Hoću li mu donijeti paljenice, hoću li mu tisuće ovnova dati, hoću li mu zbog svojih grijeha vlastito dijete žrtovati? Dakle, reko biš tipično starozavjetno pitanje i onda Božji odgovor, koji je nama iz dva razloga važan, prvo čovječe, pa objavljeno ti je što Bog draži od tebe. To bi bio taj prvi nivo, već stari zavjet kaže, pa Bog ti je već objavio, kako trebaš postupati. U Novom zavjetu najčešće smijemo reći, da gospodin Isus zapravo upozorava na ono što je Otac Nebeski od početka objavljivalo. I druga sitnica je upravo sadržaj, a što je to objavljeno? I nalazimo, evo, sasvim doslovno, što gospodin draži od tebe? Činiti pravicu, ljubiti milosrđe i smjerno sa svojim bogom hoditi. Takav odlomčić, takva rečenica, premda se nalazi, evo, u ljubini starog zavjeta, kao da je dio evanđelja. To je jednostavno duh i smisao onoga što nam gospodin Isus donosi svojim poučavanjem, a još više svojim životom. A što možete reći o tome kakav je Mihaj ka osoba? U knjižici, u spisu proroka Mihaja unutar dvanaestorice malih proroka ističu se premda kratki, ali vrlo lijepi odlomčići rečenice, gdje se očito prorok javlja u prvom licu. Čini se da ovo što smo malo prije govorili, već je jedan takav odlomak, pitanje, šćime ću gospodine doći predate? Ali onda nam još puno jače, puno se više ističe, kada on donosi ovu žestoku kritiku proroka, rekli smo ona je i šaljiva, gdje sam Bog kritizira lažne proroke i kaže, od vaših viđenja ostaće noć, kad ne budete zazivali, nećete dobiti odgovora, nećete više moći je prorokovati. Tada u jednoj jednoj rečenici očito Mihej nastupa, a ja sam pun snage i duha gospodnjega. Dakle, kao razlika od onoga što lažni proroci čine i usmjereni su na svoju vlastitu dobit, on stoji doista kao prorok, koji ga vodi duh Boži. Pred kraj knjige on nastupa opet kao čovjek, koji čini se o sebi samome govori, zapomažući teško meni, jer opisuje svijet u kojemu se nalazi, doživljava samoga sebe kao čovjek, koji bi trebao sudjelovati u berbi, ali u nevrijeme, nema nikakvog aploda ili sve već pokupljeno, ili doživljava da u njegovom narodu više nema vjernika, ili, kako volim reći, on ustanovljuje pandemiju Kainova sindroma, gdje ljudi hrle za krvoproličem i svome bratu postavljaju klopku, evo u takvom svijetu on živi, međutim, i to nam je onda još jače, opet, na kraju tog teškog opisa, koji je Jadikov, kako je zapomaganje, njegov stav, njegova vjeroispovjest, njegov program, a ja prema Bogu svome gledam, zagledam sam u njega, čekam Boga koji spasava, Bog moj mene će uslišati, to je njegov osjećaj, to je ono što nam on donosi kao živi svijedok. I napokon, kao recimo treće zapravo, gdje se opet on javlja na poseban način, važno je za cijelu njegovu knjižicu, za cijeli njegov spis, jer je to završetak knjige, završetak njegova proločkoga spisa, koji je molitva, i on se u toj molitvi pone prije obraća Bogu svome, prepoznajući u njemu pastira i govori gospodine ti, pasi svoj narodi, pastir svome narodu, pocijeća, što je za Bibliju više nego razumljivo i tipično proločki, kao što je to bilo u dane kad si nas izveo iz Egipta, ili još bolje, kad si ti izišao iz Egipta, tako on kaže. Ta je molitva, njegova osobna, ali on nastupa, što je važno za proroke, tako se pone prije definira onaj čovjek u Bibliji, koji prvi ima proločku titulu, a to je Abraham, on je prije svega zagovornik, on moli, i to ne samo za sebe, nego on traži, imaj samilosti s nama. Sjetit ćemo se u Novom Zavjetu, tata od onoga dječaka, koji je i bolestan i opsjednut i ne zna se točno što je s tim, on pristupa Isus upravo s takvom molitvom, imaj samilosti s nama, na taj način Mihej se obraća Bogu, tražeći, evo, smilovanje Bože ne samo za sebe, nego za cijeli narod, a to smilovanje se ponajviše odnosi na grijehe, oprosti nam grijehe, satri naše opačine i pritome, što je opet važno, on se poziva na ono što je sam Bog obećao, na što je prisegnuo samim sobom, zakleo se je Abrahamu, Jakovu, e na to se on vraća i to je molitva, on se dakle u svojoj knjizi na kraju obraća Bogu i svoj spis završava molitvom, što nam je u Svetom Pismu drago i što je za jednog proroka velika vrijednost. Dragi slušatelje, s Patrom Nikom Bilićem nastavljamo razgovor o Miheju. Pater, po čemu je Mihej teolog ostatka? Mihej jedini, koji se čak pet puta vraća na tu tipičnu proročku temu, koja označava sveti ostatak, oni koji su pošteđeni, koji su preživjeli nakon nevolja, koje je Bog spašava i daje im novi život. Kod tih pet puta naći ćemo ponajprije na vrlo lijepom mjestu Božje obećanje, gdje se Bog sada po prvi puta u knjizi obraća, ne opisno da govori o, nego izravno svome narodu, sabračute sve ga Jakove i onda najavljuje kako će okupiti ostatak, sveti ostatak svoga naroda, kao svoje stado, koje će biti na sigurnom i nikoga se neće morati bojati. Zatim ćemo opet naći kako Bog u prvom licu najavljuje, od onih koji su, evo, hromi, koji su raspršeni, ja ću učiniti ostatak, njih ću skupiti da budu ostatak i od njih koji su po sebi, evo, zgaženi, izmučeni, učinit ću moćan narod i oni će ponovno imati kralja, ja ću im biti kralj. To bi bilo drugo mjesto, a onda treće mjesto gdje se, treće i četvrte, dakle dva puta se spominje, je nama toliko interesantno što Bog govori o ulozi ostatka među svjetskim narodima. S jedne strane je kao rosa koja osvježava, kiša koja natapa, a s druge strane je kao lav koji razbire, dakle božija snaga koja dijeluje preko njegova naroda, povezano s time da su oslobođeni od vlastite vojne sile i od toga da ne su među njima lažni bogovi, dakle snaga njihova je isključivo u Bogu. Tu se evo dva puta spominje taj ostatak i napokon, već smo rekli, knjigu prorok završava molitvom i u toj molitvi govori se opet o ostatku, kojemu Bog oprašta grijehe i prelazi preko njihovih prekršaja, tako da je, evo, pogled na svjeti ostatak je poseban prilog Mihejev u zbirci malih proroka. Koliko je Mihej blizak Izai? Miheja obično u onoj povjesničarskoj podijeli odmah stavljamo uz proroka Izaiju već po tome, što se na početku ističe kada on dijeluje, ispominju se imena, naprimjer, kralja Ahaza i kralja Ezekije, Ahaza poznajmo, to je onaj kojemu je Bog obečavao znaka, on ga nije prihvatio, a Ezekija je zapravo osobni prijatelj Izai, zbog tome vidimo da je riječ o suremenicima. Nije samo to, Mihej jednako kao i Izaija simbolički prolazi gol i bos među svojim narodom, naznačujući ropstvo koje dolazi, dakle progonstvo, nebolju koja dolazi, to je proročki znak. Ono po čemu je najviše blizak sa Izaijom je identično proroštvo i mislim da do danas se razgovara o tome kod koga je prvo zapisano kad se govori o hodočašću svjetskih naroda koji svi dolaze na Božiju goru, na svetu goru Hramsku i sami doživljavaju, dakle svjetski narodi doživljavaju, evo tu Bog govori, tu je zakon, dakle to nije izvana nešto pripisnuto, nego oni sami kažu evo sa Siona dolazi Božiji zakon, tu doživljavaju da im Bog progovara, ali osim toga što je dio pogleda na to hodočašće naroda, tu se skriva ono proroštvo koje se pojavljuje i kod Izaija i kod Miheja, baš u okviru toga hodočašća naroda, doći će taj dan kada će oružje postati oruđe, to jest mač više neće biti mač, nego će biti prekovanu plug, koplje, više neće biti koplje, nego će se od njega napraviti srp, dakle to što je pomalo ušlo i u, reko bih, svjetsku humanističku kulturu i najčešće je vezano uz Izaiju, jer jest iz Izaije, to je ono što je zajedničko s Mihejem. I zatim, ne, nevažno, mi najviše pamtimo kod Izaije najavu da će mlada majka, dakle djevica, postaće majkom. Isti motiv ima upravo Mihej, treba čekati dok ne rodi ona koja ima roditi i to je baš u proroštvu o Betlehemu. I također možemo reći kod Izaije taj novi kralj koji dolazi jest, ili onaj koji dolazi kao djete jest Emanuel, a kod Miheja je taj vladar koji dolazi se zove Mir, on je Šalom. I ono što također povezuje Izaiju i Miheja je to, što premda su oni u vremenu Ezekije, kada Asirska vele vlast određuje sudbinu svijeta, jedan i drugi u pravom proročkom smislu već govore o budućem vremenu, tj. o Babilonu. Pa na koji način Mihej je povezan s Jeremijom? To nam je još interesantnije, jer Jeremija izravno spominje Miheja imenom i prezimenom, tj. imenom Mihej i onda na onaj način kako je on predstavljen kao čovjek koji dolazi iz Morešeta, on je Mihej Morešećanin, tako ga citira, tako ga spominje Jeremija i izravno preuzima proroštvo kako će Sion biti razoren, kako će Jeruzalem postati ruševina. I to zbog krivnje onih koji su voditelji Božega naroda. Jeremija se oslanja na Miheja, a meni se čini da je ne samo u doslovnom citiranju, nego i u glavnoj proročkoj poruci Jeremija inspiriran Mihejem, jer već Mihej kaže, otići ćete do Babilona, bit ćete u progonstvu, ali to će za vas biti spasonosno, tamo ćete doživjeti oslobođenje, tamo ćete doživjeti otkupljenje. Upravo to je stav Jeremin. I napokon Mihej završava svoju knjigu, ističući upravo to Božje oproštenje, a oproštenje je kod Jeremije temelj na kojem upočiva najavljeni novi savez, jer ću im krivnju oprostiti, zato mogu sklopiti s njima novi savez. Kome se Mihej obrača, odnosno kome Bog preko njega govori? Kod svakog proroka najviše, da bismo uopće mogli analizirati tekst, gledamo na tzv. komunikacijsku strukturu i pokušamo prepoznati ko kome govori. Kod Miheja početak je vrlo jasan, Mihej, mali prorok, preuzima zadnje riječi onoga prethodnoga Miheja, koji je zatvoren, zato što je svjedočio istinu, u zatvore i zadnje što kaže, čujte svi buci! Iste doslovce, iste riječi upotrebljala prorok Mihej na početku svoje knjige, upozoravajući na onaj autoritet proročki, koji nije usmjeren samo na jedan narod, nego na sve narode. Nakon što progovara opisuje razorenje Samarije, to jest propast sjevernoga kraljarstva, koja se doista i događa u vrijeme kralja Ezekije pod Asircima, i Asirci će doći sve do Jeruzalem, ali ga, hvala Bogu, neće osvojiti, Mihej nam je posebno vrijedan, zato što se izravno obraća pojedinim gradovima, ili još točnije, on oslovljava stanovnice, stanovnicu toga grada, stanovnicu toga grada, recimo Lakiš, on se obraća onoj koja je Lakiška, koja je u Lakišu, ili onoj koja je u Marešu, dakle Mareško ili Mareškinjo. Zanimljivo kako baš na taj način preuzima drevni motiv da se zapravo grad personificira u lik žene, kod njega saznajemo jako puno tih imena pojedinih gradova, čini se da ih ima upravo dvanaest na broji, a onda na tom traguje, kao dodatno i ovo što smo rekli, a ti Betleheme, dakle obraćanje konkretno gradu, i onda još k tome obraća se i gradu, bez definiranja imena, ali po sadržaju se vidi da bi to bio ipak sam grad Jeruzalem, a posebno nam je vrijedno, kada se obraća i gradu koji se zove Morešet, Morešet gat, nemamo dokaza, ali Mihej je predstavljen kao Morešećanin, a tome se gradu Bog sam posebno preko Miheja obraća, kao onome koji se iznevjerio, pa je onda kao žena, kojoj muž daje otpustnicu, šalje je, rastava i poziva je da se ošiša na Čelavo, jer će njezina djeca biti odvedena, nemamo dokaza, ali lako moguće to je mjesto odakle je Mihej, pa je i sudbina njegova grada ovdje nažalost negativna. Kome se on obraća unutar Božjega narode? I posebno mjesto onda za uzimlju riječi koje su upućene zlim bogatašima, onima koji na postelji smišljaju kako će lopovskim načinom doći do nekoga bogatstva, pa onda kradu, uzimlju, otimlju i tako se bogate i to zaslužuje prijetnju Božju i potome Mihej najpoznatiji po tome, evo kako kažemo, socijalnom elementu kršenja pravednosti. Što možemo reći o tome kakav je bog kod Miheja? Naš gospodin je kralj uvijek i dovijeka, to će se pojaviti i u Novom proroštvu u ostatku gdje sam gospodin najavljuje kako će on kraljevati nad ostatkom uvijek, to bi bila prva slika. Bog kao kralj nama u Novom zavetu jako važno jer Isus propovjeda kraljevstvo Božje, tj. ono kraljevstvo u kojem je Bog kralj. Puno ljepše, puno poznatije, malo smo već naznačili, on Boga promatra kao ili opisuje Boga kao pastira, gdje sam Bog, opet govoreći o ostatku, najavljuje kako će ostatak skupiti kao svoje ovce, kao svoje stado i stavit će ga na sigurno, one koji su raspršeni, koji su prognani, one koji su hromi, Bog će okupiti kao pastir. I rekli smo da na kraju on govori Bogu, ne spominje riječ pastira, ali poziva ga, pasi svoj narod, dakle na isti način, istom slikom se služi. I još je jedna sitnica, koju bih svakako htio istaknuti, on govori u svojoj završnoj molitvi o Bogu, koji doslovce nosi ili odnosi ili oduzima grijeh. To je slika koju poznajemo iz objave Božjega Miloseđa, gdje Bog sam kaže, ja sam Miloseđ, a Milostivi to primjenjuje tako, ja odnosim grijeh, a nama je to važno, jer je to starozavjetni temelj za ono što će Ivan Krstitelj reći o Isusu, kada kaže Jaganjac, Božji koji oduzima, odnosi grijeh, to je ta biblijska slika, koja doslovce označava nošenje, on jedini može ponijeti taj teret. I u toj istoj molitvi, završnoj, na tom istom tragu, ističe Mišej, što mi se čini da je vrhunski, Bog uživa, njemu je milo, njegov užitak je Miloseđe, tj. upotreblja onu riječ koja je označava sučut, povezanost ili ja najviše zapravo volim to prevesti kao privrženost. Božija privrženost svojemu narodu koji je takav kakav je, to je nešto u čemu Bog uživa, možemo se sjetiti roditeljske ljubavi koja zapravo predstavlja veliku radost za roditelje ili bračne ljubavi u kojoj muž koji voli ženu, žena koja voli muža, nije to samo ljubav usmirena prema drugome nego ja sam uživam u tome, evo mislim da na taj način smijemo prepoznati tu specifičnu Mišejevu sliku o Bogu. Petar, hvala vam na Ljepša, ponovno ste nam otkrili cijeli dijapazon biblijskog teksta. Uvijek se osjećam malen i nedostatan, ali se jako veselim ako uspije prenijeti, uočiti i da zajedno to prepoznamo koliko je bogatstvo nama povjereno svima nama da ga upotrijebimo na onaj najbolji način i za sebe same, a onda da kolikogod možemo stvaramo Boži svijet. Hvala vam lijepa. Dragi slušatelji, ovo je Petar Niko Bilić koji nam je govorio o Mihevoj knjizi. Do sljedećeg susreta, srda ću vam pozdrav.