Farizej i carinik u Domu Gospodnjem (Lk 18,9-14)

Farizej i carinik u domu gospodnjem Nakon što nas je, na primjer, u jedne udovice poučio, kako treba ustrajno, u svako doba moliti i ne odustati, sada nas u slici Farizeja i carinika u hramu, gospodin poučava, s kakvim srcem treba moliti, s kojim stavom vrijedi doći pred lice svevišnjega, kako pristupiti Bogu. Isus pokazuje put koji vodi do onoga pravoga svetoga uzvišenja, koje Bog daje, za kojim ponaravi čeznemo i koji odgovara praz zapovjed i da rastemo do pune veličine. Nije čudo da u evanđelju poluki, gospodin dva put upozorava kako Bog uzvisuje svakoga koji se ponizuje, Bog uzdiže, upoučio posljednje mjesto na svatbenoj gozbi i ovdje. Hoću li se, poput Farizeja, shodočašća u dom Božji vratiti u svoj dom, a da ne primim Božje spasenje, Božju pravednost i oproštenje grijeha? Ili ću s ražaljenim srcem usrdno, uzdići molbu do oblaka, ponizno moliti tako da moj Vapaj prodre kroz oblake? Zaista, nijeli carinik u hramu živa slika onoga, što mudri Sirah zbori. Carinik nema mira dok njegova molitva ne dođe do Boga, ne popušta dok ga sve višnjine pogleda. Poput Pavla apostola sebe prinosi za žrtvu u usrdnoj, smijejenoj molitvi, koju izlijeva pred Bogom, traži onu pravednost, koju Bog daje. Farizej gleda na sebe, došao je sebe Bogu pokazati, usmjeren je na samoga sebe. Carinik je naprotiv sav usmjeren na božiju dobrotu i milost, na Boga gleda, za carinika hram je dom Božji i Bog mu je u središtu. Razumijemo da je Levi na Isusovo poziv ostavio svoju carinarnicu i pošao za njim. Zakej nad carinik spremno će prihvatiti spasenje i započeti novi život kao pravi sin Abrahamova. Farizej se moli za sebe, tako reći sebi govori, sebe stavlja u prvi plan, izdiže se. Kao što je u početku Adam obtužio Evu, tako Farizej čak i u svojoj molitvi ističe krivnju carinika, a carinik nasuprost tome priznaje svoj grijeh, svoj preveliki grijeh, i sav se podlaže Bogu, od kojega traži smilovanje, očišćenje, pomirenje. U središtu Kristove prispodobe Vapaj je, kojim carinik moli milostiv budi, jer ga izriče riječju, koja ne označava samo redovito milosrđe i smilovanje, nego ono pomirenje, koje nam Isus svojom žrtvom donosi. Carinik računa na gospodina, da će stajati uzanj, da će ga on krijepiti. Učitelj Isus svoju božansku dobrotu i dobrohotnu proodornu pedagogiju primjenjuje tako da ovu pouku upućuje upravo onima, koji su samouvjereno sebe držali pravednicima, a druge su ponižavali i prezirali. Isus ih zove na temeljni popravak, ne odustaje od njih, nego im nudi dialog. Riječima svetog Pavla želi ih izbaviti iz raja lavljih, od izopačenog svetogradnog stava pred Bogom, koji hram pretvara u mjesto oholosti i štovanja samoga sebe. Uspjeh Kristov s farizejima vidjet će se i kod Nikodema, koji već u početku u noćnom razgovoru dolazi k Isusu, da bi se onda pobrinuo za pokop raspetoga, kad su ga svi apostoli napustili. A posebice nam je poznat primjer Savla, koji u susretu s uskrslim Isusom započinje dobar boj i postaje pavao, koji će sve do kraja vjeru sačuvati, trku završiti. Što više, Isusov primjer farizeja, primjer koji je loš i tekako svjetli i privlači, jer farizej nije pohlepan kradljivac, poštuje pravdu, čuva brak, revan je vjernik, koji čak dva put jedno posti, širokogrudno daje propisane darove za božju službu, još više nas zadivljuje, kad svoju molitvu započinje sa «Zahvaljujem ti», izriče rič, koja će označiti Euharistiju, središte i vrhunac našeg hršćanskog života, i farizej, kao i carinik, izravno Bogu upravlja svoju molitvu. Farizejev je problem, što samo ga sebe uzvisuje, uzdiže se vlastitim silama i tomu ništa ne vrijedi, osuđen je na neuspjeh, jer zato od Boga dobiva poniženje, prilazi s onim starozavjetnim stavom «Iskušaj me Bože, pogledaj kako sam dobar, jak i velik», a carinik, prema novozavjetnoj Isusovoj pouci, ne želi da ga Bog stavlja na kušnju. Mi molimo, ne uvedi nas u napast, nemoj nas stavljati na ispit, jer znaš kako smo slabi, da smo griješnici. Carinik ide za primjerom Majke Marije i ponizno priznaje svoju neznatnost, zato ostaje ne samo kao uzor u evanđelju, nego nam je postao pravi učitelj, Bog ga je uzdigao i uzvisio. Kad god naime molimo ispovjedam se, njega slijedimo, udaramo se u prsa, priznajemo svoj grijeh i tražimo da nam Bog podari plod svete žrtve pomirnice. Tako dolazimo do onog pravoga uzvišenja, za kojim žudimo, do one duhovne visine na koju nas sam Bog uzdiže.