Zakon svetosti u Lev 19 i 20

Andžaja Kovljević discusses the law of holiness in Leviticus chapters 19 and 20. The law of holiness focuses on relationships between people and emphasizes love for one's neighbor. The text highlights the importance of God's presence and His call for His people to be holy. The law addresses various practical regulations, including the importance of following God's commandments and avoiding pagan customs. The ultimate goal is to live a peaceful and ordered life in the promised land. The law applies to the current time in the wilderness and also looks forward to the future settlement in the land. Ja sam Andžaja Kovljević i želim vam blagoslovljeno i nadahnjuće vrijeme bivanja u Božjoj riječi. Neka nam u tome pomogne današnji razgovor s patronikom Bilićem o zakonu svetosti u Levickom zakoniku 19. i 20. poglavlju. Otrta zahvaljujem na pozivu, pozdravljam sve vas, dragi naši slušatelji, u domovini i širom cijelog svijeta. Veselim se da možemo ponovno zaviriti u Božju riječ i to baš u ovu posebnu temu svetosti. Pa ser, odakle i zašto ime zakon svetosti i gdje se svetosta očituje? Danas želimo uzeti u ruke ponovno sve to pismo, onaj prvi dio koji zovemo Stari zavijet i u njemu se zadržavamo, kao što ste i rekli, na 19. i 20. poglavlju u Levickom zakoniku. Mi znamo da na primjer odmah nakon deset zapovjedi postoji takozvani zakon o oltaru, propisuje se kakav će biti žrtvenik, postoji u ponovljenom zakonu zakon o kralju, pa je tako iz običaja ovaj tekst nazvan zakon svetosti ili zakon o svetosti iz vrlo jednostavnog razloga, zato se ovdje i na početku i u sredini i na kraju toga teksta, kao svojevrstne tri točke koje drže cijeli tekst, ponavlja Božji poziv, budite sveti, i to je istaknuto i to je zapravo jedinstveno, samo se na tom mjestu nalazi. A mi bismo iz toga naziva odmah očekivali da će to biti poziv na iskazivanje štovanja Bogu, kao što je u Levickom zakoniku prvih sedam poglavlja posvećeno Bogoslužju, međutim to u ova dva poglavlja uopće nije slučaj, nego se ovdje pretežito radi o našem međusobnom odnosu među ljudima o ljubavi prema bližnjemu. Pa taj zakon o svetosti nas nekako odmah vodi do onoga što iz Novog Zavjeta poznajemo, Isusova izravna zapovjed koja je nova, ljubite jedni druge, odnosno kasnije žestoko sročena misao ko kaže da ljubi Boga, a mrzi brata svoga, a lažat je, kakve već ovaj zakon nas vodi na to da se svetost prema svetom pismu najviše očituje, najviše se vidi u ljubavi prema bližnjemu. Po čemu je taj tekst opće poznata, po čemu je poseban? Evo, desetak redaka kasnije mi imamo isti takav zahtjev, ljubi kao samoga sebe, ali ove puta se to upućuje na stranca, ljubi stranca kao sebe samoga, što nam je na neki način korak do Isusove zapovjedi ljubavi prema neprijatelju, a posebno i vrijedno, što se ovdje ne nudi samo zapovjed, nego i obrazloženje. Ljubi stranca jer si sam bio stranac, bio si u Egiptu, pa znaš što je to. To bi bile te možda dvije stvari po kojima je taj tekst i poznat i izdvojen, a kad gledamo čisto jezično, onda nam je ovaj tekst vrlo zanimljiv jer se omiljeni pojam sloboda, koji je u bibljskom jeziku jedva prisutan, ovdje može naći, čini mi se čak da je jedino mjesto upravo u ovome tekstu, i također, manje važno, ali za jezik Biblija važno, ovdje se pojavljuje izraz zloča ili pokvarenost u onom obliku kako ga osobito prorok Ezekiel voli, pa smijemo onda na neki način vidjeti i vezu tekstova između sebe. Gdje i kako je ovaj tekst smiješten? Cijeli Levitski zakonnik nas vodi u središte starozavjetnog zbivanja. Mi smo u knjizi Izlaska dopratili narod do svete gore, knjiga Levitskoga zakonika je razdoblje u kojem je Bog u dijalogu poziva Mojsija i govorimo. Mi ćemo početak knjige, a osobito kraj knjige imati kao preciznu naznaku, ovo su riječi koje Bog na gori Sinaju, gdje se sklapa savez, govori Mojsiju, da bi ih Mojsije prenio narodu. U tom kontekstu, u tome u središtu petoknjižja, Levitski zakonnik, nalazi se i zakon o svetosti, dakle mi smo doista u pravom smislu na vrhuncu došli su do Sinaja, Mojsije je s Bogom na vrhuncu gore, narod je dolje i cijela knjiga se zadržava na tim Božijim riječima koje Bog izgovara, daje Mojsiju, da bi ih Mojsije prenio narodu. Koje su granice teksta? U svakom čitanju uvijek gledamo odakle dok le tekst seže, ovdje je to relativno jednostavno, imamo predstavljeno dva poglavlja, prije toga poglavlje nam govori već o sličnim temama, čuvati se, čuvati vlasetu čistoću, poštivati intimu unutar obitelji, to je nešto što je upučeno svemu narodu, onda dolaze ova dva poglavlja koja su zakon o svetosti, a nakon toga iduće poglavlje upučeno je Aronovim sinovima svećenicima, pa je onda taj rez, da tako kažem, vrlo jasan, a ova dva poglavlja su nekako povezana sa prethodnim, što nam je isto tako drago, jer svega par poglavlja prije, šestnaesto poglavlje, je opis dana pomirenja koji je nekako pa do danas vrhunski blagdan, dakle pomirenje između Božega naroda i Boga, narod se pomiruje s Bogom. Na tom dragu smijemo čitati i zakon o svetosti. A koji su dijelovi teksta? Na neki način su ta dva poglavlja ipak malo drugačija, dakle prvo poglavlje je recimo uvod, a drugo poglavlje se osobito bavi problemom što je ono što izravno vodi u smrt. Tako da riječ je o cijelom nizu praktičnih propisa koji se nešto malo tiču odnosa prema Bogu, najviše odnosa među ljudima, nešto malo ih je koji su pozitivno formulirani, a velika većina su zabrane za koje na kraju saznajemo zašto su formulirane zabrane. Zato što Bog želi da njegov narod se vlada po njegovim odredbama, a ne po onome što su pogani prije njih činili, pa ih je doslovce zemlja zbog toga ispljunula, tako biblijski opis, zato je većina toga formulirana sa ne kao zabrana, a mi onda iz toga vidimo našto se je sve moglo nailaziti u jednom doista poganskom i bezbožnom načinu življenja. Što objedinjuje ovaj tekst i drži ga u cijelini? i mnogih pojedinačnih zapovjedi imati Božje upozorenje na njegovu vlastitu svetost, Božje u želju da On bude temelj života cijeloga naroda, i to će biti u devetnajstom poglavlju, mislim da je čak šesnajst puta se ponavlja, ja sam gospodin. Dakle, u središtu stoji sam gospodin, sam Bog, onda još k tome je u idućem poglavlju četiri, to znači mi imamo u ovom tekstu dva deset puta to ponovljeno, dakle, Bog samo ga sebe stavlja kao temelji i uzor, to je ono što nas vraća na deset zapovjedi, Bog stoji na početku, e onda zbog toga što sam ja gospodin, onda slijedi sve ostalo, dakle, On je u temeljenju svih zapovjedi. Osim toga, više puta ćemo imati ja sam gospodin, vaš Bog, pri čemu neka nam to vaš Bog baš bude naglašeno, dakle, ta međusobna pripadnost koja je sadržaj saveza i koja zapravo utemeljuje zašto bi trebali se čuvati lažnih bogova, zašto se ne ostaviti na druge, zbog toga što pripadaju, što ih je Bog izabrao za sebe. Smijemo reći da upravo to isticanje Božije prisutnosti na izvanedan način vrlo često objedinjuje cijeli tekst. Kome su upućene ovi propise? Zakon o svetosti se ističe i zato, što ćemo mi, osim onoga što redovito slušamo kao pripovjedni uvod Bog govori Mojsiju i onda Božje riječi Mojsije, ti reci narodu, ovdje ćemo imati istaknut naziv, koju pozorava, da nije riječ samo o narodu, nego o zajednici, koju Bog okuplja, izraz je to koji se vraća na pashalnu noć, gdje se narod više ne promatra samo kao običan narod, nego kao zajednica na okupu, izraz je to koji se onda u grčkoj Bibliji pretvara u sinagogu, evo opet ljudi koji su tu na okupu u Božje ime, u hebrejskom izvorniku to je riječ koja ima veze sa svjedočenjem, dakle oni su tu kao svjedoci onoga što je Bog za njih učinio, pa nas nekako vodi k tome da shvatimo aha, pred nama je u istinu Božji narod koji sluša svoga gospodina, isto onako kako u Novom Zavjetu govorimo o crkvi, dakle sam taj naziv izdvaja ova dva poglavlja iz onoga što inače imamo u levickom zakoniku. Koji je osnovni ponovljeni Božji zahtjev u zakonu svetoste? Na isti način se to ovdje radi gdje ćemo imati čak četiri puta čuvajte moje odredbe, onda će uz to biti pridodano i moje prosudbe ili moje odluke ili moja prava, dakle dva su osnovna izraza koja su nama važna zbog toga što u tom pozivu da čuvamo ono što je Bog odredio, pojavljaju se dvije riječi koje će biti zaštitni znak završne knjige u petoknjiži ponovljenog zakona i one služe tamo, te dvije riječi odredbe i odluke nazovimo to tako, bit će i literarno konstrukcija koja drži cijelu knjigu na okupu. Ovdje se radi o tome da se četiri puta vraća na to da sam gospodin poziva čuvajte i onda ako se nevaram da, prvi put je samo čuvajte kao čuvanje, ali onda se iduća tri puta dodaje ono što i razumijem odmah i izvršavajte, to bi bilo zapravo osnovica da Bog želi da se njegova pravila ovdje navedena čuvaju. Možemo li prepoznati dinamiku u ovom tekstu, na koji je cijelj usmjeren? A to je zemlja kojom teče med i mlijeko i sasvim konkretno za razliku od poganskog naroda opisanog u prethodnom pogledu koji je ga, taj narod je bio ispljunut, zemlja ga je ispljunula, vi obdržavajte moje zapoji zašto da vas zemlja ne ispljune. Dakle, cilj je smiren, sređen život u toj zemlji i izrično se kaže, dakle gospodin Iško kaže nemojte slijediti poganske običaje, onih koje sam ja protjerao, dakle to je božije dijelo, to protjerivanje, jer oni su činili te stvari koje vam sada ja zabranjujem, nego činite ono što ja nalažem. Koje razdoblje božjega naroda ovdje obuhvaćeno? U zakonu o svetosti imamo izličit primjer prinošenja žrtve tako da onaj koji prinoše žrtvu dođe pred šator sastanka. Dakle, očito se radi o tzv. aktualnom vremenu, dakle oni su na putu kroz pustinju, oni su na gori Sinaj, oni su na putu do obećene zemlje. To je očito u pozadini tog zakona. Ali, što je često u Bibliji slučaj, taj zakon nije samo zadržao se na tom vremenu, nego imamo izravno navedana pravila kako će biti u onoj zemlji u koju dolazite. Malo prije sam rekao, to je isvrha, da mirno živite u toj zemlji. Tako će recimo biti čuvanje zemlje od nečistoće. Nemojte vi činiti blud da zemlja ne bi bila obeščašena bludom. Ili sasvim konkretno pravilo, vrlo zgodno, dakle gdje se očituje produženo vrijeme, smiren, sređen život, ono što Bog planira. Kad dođete, posadite vočke, neka tri godine za vas budu kao neobrezane, nemojte jesti s njih. Četvrte godine, također, nemojte jesti, nego plodove dajte za žrtveni prinos Bogu. Tek u petoj godini jedite plodove. Dakle, nama je to zanimljivo, zato što nas pomalo vraća na sliku s početka, gdje u gospodnjem vrtu ima drveća, sve idete slobodno, ali jedno, nemojte jesti. Tako i ovdje postoji određena zadrška, zabrana, a s druge strane nam govori o tome da se planira ne samo nešto ad hoc, nego jedan život koji traje. Po čemu se ističe žrtveni prinos koji se spominje? Rekoh već, to je ono upozorenje na život dok su lutali kroz pustinju, ali je nama predragocena ta žrtva jer upozorava na to da za onaj grijež koji čovjek počini, može primijeti žrtvu koja je po svojom karakteru onda žrtva pomirnica. To je u levickom zakoniku jedna, evo meni, od najmilijih tema i mislim jedna od najvažnijih, opisano je u četvrtom i petom poglavlju kako se prinosi žrtva pomirnica, a zašto je to u Bibliji to najvažnije? Pa zato što je to starozavjetna osnovica za ono što će Isus učiniti. Isus postaje žrtva pomirnica. To je posebno vrijedno, pričemu se ističe uopšte dvije stvari. Jedno je svečenik izvršava obred pomirenja. Tako je to u propisu, tako je to ovdje u ovom primjeru u zakonu o svetosti. Onda to se zbiva pred gospodinom, to je ključ. Pred gospodinom, u hebrijeskom pred licem Božim, pred licem njegovim. I onda se na biblijski način formulira, bit će mu oprošteno. Samim tim pasivnim izričajem se opozorava to nije ljudsko, nego to je ono što Bog daje. Tako da mi u novom zavjetu u evanđeljima govorimo o tako zvanom teološkom pasivu, kad Isus govori o onome što otac nebeske čini. To vrijedi već i ovdje. Bit će mu oprošteno. Nije svečenik dao proštenje, nije to čovjek sam svojom žrtvom proizveo, nekakom magljom, nego to je Božiji dar. Zato je posebno vrijedna ta žrtva, jedna svraćana, ono je propis o žrtvi pomirnici. Koje zapovedi stoje na početku zakona o svetosti? Zakon o svetosti u 19. i 20. poglavlju, koji započinje, koji mnoga pogleda, tako da nas upozorava Bog govori Mojsiju, riječi koje Mojsija daje primijetiti narodu, na prvom mjestu zanimljivo stavlja četvrtu zapovjed, to je izražavanje poštovanja, poštivati svoga tatu, svoju mamu, dakle poštuj oca i majku. I onda uz to odmah poštuj dan gospodnji, poštuj moje subote, poštuj moje dane počinka. To nam je vrlo važno, prvo na prvom mjestu stoji odnos prema bližnjemu, dakle to je stavljeno, a onda odmah uz to se ističe dan gospodnji, što u Bibliji može biti vrlo, vrlo znakovito, jer mi znamo iz povijesti Božjega naroda da će dan gospodnji kao institucija postati važan osobito u vremenu prologonstva. Kad više nema hramske zgrade, kada je porušena, onda je taj dan gospodnji u središtu. Malo prije sam istaknuo Mojsije govori zajednici, dakle to više nije samo narod, to je zajednica, to je sinagoga. E kad čujemo te dvije riječi, subota, dan Božji, dan počinka i sinagoga, onda vidimo da ovaj zakon svetosti obuhvaća, smjera već i na ono ključno razdoblje za koje se obično uzima da je i stvaranje starozavjetne religije, a to je razdoblje prologonstva u Babilonu. Tako da početak je pogled na četvrtu zapovjed i odmah uz to obdržavanje dana gospodnjega. Je li istina da ovaj zakon posebno čuva obite? Upravo rekao smo, dakle na početku, kao prva zapovjedja poštivanja oca i majke, onda će se izrijekom braniti nešto što je danas zapravo jako rašireno, govori se o tome. Bio je i onaj jako poznati film Zvuk slobode koji želi upozoriti na to da ima jako puno prostitucije, prisilne, gdje se djeca prostituire, dakle djecu se uzima za takve svrhe. E ovdje se baš o tome govori, ne dopusti tako nešto, nemoj dopuštati da tvoje dijete ode u prostituciju. Ovdje se možda misli i na onu, evo, tako zvanu sakranu prostituciju, dakle u tom bože, u smislu štovanja ih lažim bogova. Drugo, ako je to već u prvom dijelu, dakle u 19. poglavlju, 20. poglavlje započinje sa velikim problemom žrtvovanje djece lažnim bogovima. I to se ona tamo izrijekom kao problem navodi, to je tako zvano žrtovanje moleku ili žrtovanje molohu i to treba iskorijeniti. Nije to nešto što je daleko od nas. Znamo da je taj problem danas, gdje mi iz nekakvih svojih kvazi vrednota mislimo da je dobro ubiti dijete u majčinoj utrobi. To opravdavamo, dakle nije to tako neaktualno što stoji ovdje. A onda ćemo imati u tom istom, 20. poglavlju, cijeli niz upozorenja na poštivanje intime i međusobnih odnosa unutar obitelji i unutar rodbine. Tako da ćemo imati izraze koje ponekad treba vrlo precizno prevoditi ili koje je ujina, koje je strijina, teta, šogor, dakle tako dalje. Svi mogući obiteljski odnosi su istaknuti, navedeni ovdje po najviše u smislu čuvanja, zabrane, poštivanja intime druge osobe. Zašto se tako obilu nabrajaju te gobe i devijacije na području spolnosti? Ovaj tekst nastavlja ono što je u prethodnom poglavlju bilo navedeno, gdje se je više govorilo o stidljivosti i čuvanje od golotinje, dakle poštuju svetost intimu duđega tijela. Ovdje se izravno govori o doista cijelom nizu neurednih spolnih odnosa, mi to po najprije na temelju teksta sklačamo, Bože sačuvaj, dakle to je sve moglo biti u nekakvom poglanskom svijetu. Onda, recimo tako u drugom sloju, odmah razumijemo i iz psihologije, a i iz iskustva, da naša spolna žudnja, spolni nagon doista, ako nema vodstva, ako nema odluke, ako nema plemenitog čuvanja, je sposoban za svakakva divljaštva. E onda u trećem sloju otkrivamo ono što također i psihologija i iskustva potvrđuje, naša spolnost je jako povezana sa našim odnosom prema Bogu. To je nešto što je toliko unutarnje, toliko nas dira, da spolna neurednost vrlo brzo se preslikava na našu odnos prema Bogu, doživljamo to kao neurednost prema Bogu, odnosno njegovan, uredan svet, život u spolnosti je, odmah nas veže uz ono predanje koje nas veže uz gospodina. To iskustvo, psihološko, naše ljudsko, je u Svetom Pismu jako prisutno. I to je jedan razlog, ja mislim, zašto se toliko inzistira na tome, jer bludničiti, činiti spolni nemoral u Svetom Pismu je automatski ne samog govor o međuljudskim odnosima, nego upučvena odnos prema Bogu. Možemo, recimo, ovdje susresti isti izraz štovati lažne bogove, znači bludničiti s lažnim bogovima, ili slijediti vračare, znači bludničiti sa vračarima. Dakle, nešto što je vrlo duboko i može biti jako rašireno, a ovdje se radi o čuvanju od svega toga. U najpoznatiji zapovjed je bližnjim. Kako se govori o bližnjemu u Zakonu svetoste? To je nama najpoznatiji bližnji, susrećemo ga tri puta, nemoj ga potlačivati, iskoristavati, ako radi za tebe plati mu i to na vrijeme mu daj plaću, to bi bilo prvo, drugo je ovo, ljubi ga kao samoga sebe i onda, sasvim konkretno, formulacija je nemoj ustajati na krv svoga bližnjega. Dakle, čuvaj njegov život. Onda imamo još treći način koji je tipičan za Levijski zakon. Inače se u Bibliji rijetko pojavljuje, a ovdje čak 11 puta možemo to prevesti riječi u drug, koja je na žalost kod nas ideološki malo opjerečena, ali ona vrlo hrvatska i vrlo razumljiva. Nemoj varati svoga druga, ne podvaljuj mu, ne laži, ne kradi, to je jedan slučaj gdje se govori onda na sudu to je tvoj drug, to je čovjek s kojim si u društvu, pravedno mu sudi i napokon kad ga vidiš da nešto krivo radi, onda ga upozori, opomeni ga, prekori ga. Dakle na tri mjesta se govori o tome, to znači da možemo reći da ukupno se u devetnaestom poglavlju, što može biti da je i navjeno, sedam puta spominje sa te tri riječi odnos prema bližnjemu. Koji propis se vrede s obzirom na siromašnost? Zakon o svetosti u mnogome ponavlja ono što znamo iz deset zapovjedi, ali posebno ističe kako treba kada obavljaš žetvu, onda nemoj doći skroz do kraja, ako je nešto ostalo, nemoj drugi puta prolaziti, nek to ostane za siromaha i za stranca, ako imaš berbu u vinogradu, nemoj dva puta prolaziti, ono što je ostalo, nek ostane za siromaha i za stranca. To sam tako opisao ponajviše zato što mi u hrvatskoj tradiciji utrebljamo dvije riječi koje su današnjim, mladom čovjeku potpuno nerazumljivo, dakle prva stvar je nemoj pabirčiti, ako si ovaj žetvu učinio, ako je nešto ostalo, neka ostalo, nemoj pabirčiti. Ako si obavio berbu, ne paljetkuj svoga vinograda, dakle na žalost u modernom jenziku ne razumniju riječi, ali je misao vrlo jasna. I drugo, vrlo zanimljivo, ako si na sudu i vidiš siromaha, nemoj sad popuštati, nemoj sad njega uzdizati samo zato što je siromašan, dakle to ne smije biti razlog da se krši pravda. Evo to bi bile dvije osnovne stvari koje su nekako dodatak onome što znamo iz deset zapovijatij. A kakvi propice vrede za strance? Dakle to je izravno zahtjev iz levickog zakonika koji će se osobito onda pojaviti, bit će izražen u knjizi brojeva, u idućoj knjizi. Isti zakon vrijedi i za tebe i za stranca. I napokon onda negativno, ako bi neki stranac žrtvovao lažnom bogu Moleku, to jest, evo, vlastito dijete žrtvovao, i on isto tako zaslužuje smrtnu kaznu kao i pripadnik Božjega naroda. Kako se govori o problemu vraćanja, odnosno lažnog prorokovanja? Gdje sveto stoji u sredini, ali zapravo ovaj završna rječenica je upravo povratak na taj problem. Oni koji su zazivači duhova ili koji su vračevi, idu u smrt, zaslužuju smrt, trebaju biti kamenovani. Dakle ovaj zakon svetosti na nekoliko mjesta govori izravno o kamenovanju. Možemo pogledati, mislim da se ukupno na četiri mjesta vraćamo na tu temu. Nemojte im se obraćati da se ne očistite. Ja sam vaš gospodin, nemojte na njih računati. Ja sam vaš bog, mene tražite, ne zazivače duhova ne vračare. I sasvim konkretno, ako bi netko za njima išao, e tu se spominjuje ovo, ako bi netko bludio ili bludničio u smislu da njih štuje, da se njima obraća, onda gospodin kaže ja ću svoje lice upraviti protiv takoga. I onda se uz ta dva osnovna izraza, zazivači duhova i vračevi, također još dva upotrebljavaju. Ja mislim da je najbolje prevesti sa nemojte mantrati, dakle pokušavati čarobne riječi izgovarati ili nemojte uz to još prorokovati na temelju nekakvog spiritističkog ili čarobnjačkog promatranja oblaka. Ne znam da li treba to shvatiti konkretno kao običaj ili možda život u oblacima, nemojte živjeti u oblacima. Evo četiri su riječi na koje se vraćamo kad govorimo o tom problemu. Što je svetost prema zakonu svetoste? Još jedan korak dalje. Budite sveti, ali na kraju poglavlja gdje se to treći put ponavlja, meni budite sveti, za mene sveti. I još kao razjašnjenje, malo prije toga, ja sam vas odjelio, izdvojio. Ne koristi se ona riječ koju mi obično znamo za izabrani narod, nego se vraćamo na izvještaj o stvaranju gdje Bog odjeljuje vode od voda, dan od noć. Ja vas odjeljujem, dakle to svojevrstno izdvajanje od nečistoća, to je ono što Bog čini. Ja sam vas izdvojio od svih naroda da budete moji. To bi bila svetost, to znači ne možemo ovdje shvatiti, što inače je bibljska misla o narodu samo onako normalno kako ga shvaćamo etnički, kulturno, jezično i tako dalje, nego ovdje se radi o onoj zajednici koju Bog stvara uzimljući je iz naroda geneti množine. To znači, usprlko s našem prvom shvaćanju, pa već stari Zavjet gleda na onu zajednicu koju mi onda u Novom Zavjetu prepoznajemo kao crku Božju koja je doista iz svih naroda. Pater, hvala vam puno što ste bili u očijednom kardoneru i podijelili s nama sve ovo. Biće mi jako drago ako je uspjelo koliko tolko baciti svjetlo na ovaj važan tekst, ali uvijek ostaje glavna zadača, uzmimo i čitajmo. Dragi slušatelji, znamo što nam je činiti. Hvala vam što ste bili s nama, želim vam puno plodova duha. Srdačan pozdrav do sljedećeg susreta.