Čas kad je raspet Božji Sin

The passage discusses the beginning and end of Jesus' crucifixion and the role of various characters in the story. It emphasizes the human decision to crucify Jesus, rather than any divine or cosmic force. The passage also highlights the importance of women, particularly Mary Magdalene and the mother of James and Joseph, in Jesus' life and the spread of the Gospel. It mentions Jesus' cries to God and his ultimate surrender to God's will. The passage concludes with the centurion recognizing Jesus as the Son of God. Kad bih htio, što je najobičnije u nekom biblijskom tekstu, pogledati početak i kraj opisa, onda zajedno sama otkrivam kako ova muka koju slušamo ove nedjelje započinje tako da nam već prva rečenica govori o tome što je uzrok da Isus ide na križ. Glavari svečenički zajedno s pismoznancima traže, to je njihovo htijenje, to je njihov unutarnji poriv kako na prijevaru uhititi Isusa i kako ga ubiti. Mislim da je ta rečenica ključna, nije riječ o nekoj svemirskoj sili, nije riječ o nekom poganskom božanstvu koje želi ili traži da njegov sin bude žrtovan, nego je to ljudska odluka. To je početak i volio bih da i ovo naše današnje druženje sa svijetim pismom bude ponajviše poziv na ono što svi već radimo a to je uzmimo ponovno taj svijeti tekst da nam to bude hrana za dušu jer pismo je i dar koji nam nebo daje ali i svijeta zadača da ga upoznamo. Pred nama su ljudi koji dobro znaju da u pismu stoji zapovjed ne ubiji, pismoznanci to znaju ali oni žele, to je njihova odluka, to je njihov hir, žele ubiti. Još je gore kad znamo da za dva dana trećega dana dolazi blagdan pashe, to je početak Markova evanđelja i tu se slaže sa Matejem, a pasha je slavlje oslobođenja kad je cijeli narod iz robstva upravo te noći krenuo u slobodu i taj je blagdan već u starom zavitu povezan sa blagdanom beskvasnih kruhova koji se slavi sedam dana i posluje praktičan te noći. Te noći trebali su krenuti pa zato nije bilo vremena da se tijesto digne, zato beskvasni kruhovi. Dakle, riječ je o nečemu što je dio njihove tradicije što oni svi jako dobro poznaju. Njihova briga nije Božja zapovjed, zato se ne brinu, njihova briga nije kako ćemo na pravi način proslaviti pashu, nego oni se brinu da u narodu ne nastane pobuna. Žele to napraviti tako da ne bude bune u narodu, to si možemo isto evo uzeti, to znamo da nam bude u pozadini kad dalje čitamo muku. Pilat je još najpametniji u cijelom izvještaju, jednako kao i kod Mateja, on vidi kako stvari stoje. Nema tu niti dubljih teoloških, niti nekakvih opasnih političkih razloga, oni ga predaju iz zavisti. Nešto što bojim se jako dobro poznajemo od djetinstva, bojim se da je jako prisutno im među nama u crkvi, zavist može biti veliki žalosni pokretakš našega djelovanja. Zavist je dobro otkrit i ne se dat vodit od nje. Ona je prije svega normalna reakcija naše psihe, ali je opasno ako se njom vodimo. Kada gledamo a kakav je kraj muke onda dolazimo do smirenja, promatranja. To su pobožne žene, na samom kraju muke su dvije, Marija Magdalena i ona druga Marija koja bi nam mogla biti jako jako važna, jer prema Emanđoskom izvještaju ona je majka Jakovljeva, majka Josipova i nije isključeno da je to onaj jedan Jakov, ne ZBDR, koji je također među apostolima. Ako je to istina onda se radi doista o užem krugu onih koji su bliski Isusu. To su žene koje promatraju kamo je Isus položen. Smirenje, počinje dan, počinka, sveta, subota. Oni vide kako iz onog velikog vijeća koje je donijelo odluku da preda Isusa pilatu, jedan je tu i brine se za dostojan pokop. Odvažio se je, traži tijelo Isusovo, tijelo Kristovo da bude dostojan u pokopa. To su one žene koje su bile prisutne kod raspjeća kad su učenici pobjegli. One su ostale, čak će se tamo poimenice spominjati, dakle ove dvije Marije i onda još i Saloma. Je li to žena Zebedeeva, majka Ivana i Jakova, onog drugog, to ne znamo, ali moguće je. Radi se o istim onim ženama koje ćemo nakon što prođe subotnji počinak naći opet na istom mjestu, dakle znaju gdje je grob, znaju da je kamen na grobu i zato će se i pitati ko će nam maknuti kamen s groba. To su žene koje su vjerne Isusu i onda kada je Isus preminuo, kada je pokojni, preko groba su mu vjerne, kao što su mu od početka služile, tako mu žele služiti i kad je Isus smrta, tako ga one promatraju, vidjele su da je umro i kad budu na uskusno jutro išle, htjeće pomazati pomazanika. Radi se o ženama koje su osobito u Lukinom evanđelju ključne za Isosov pothvat navještanja evanđelja. Od početka one su tu i svojim posluživanjem, svojom dobrotom omogućavaju uopće navještanje kraljostva nebeskoga. Pazljik od početka i onoga što se zbiva za vrijeme muke, ovdje nema svjetine, nema učenika koji su pobjegli, nema onih hramskih vlasti koje su sve to praktički organizirale, nema rimske vlasti, samo te pobožne žene Josipar i Matejat, Isusov grob i dobro je to uočiti. Ni Marko, ni Matej, ni Luka zapravo ne spominju majku Isusovu koju mi po naravi gledamo pod grižem, to možemo zahvaliti Ivanu koji je evo i sam bio tamo, on je vidio i svjedači. Zašto uzimamo muku po Marku kao doista nešto posebno i izvaredno u izvještajima o muci? Jedino u Markovu evanđelju imamo taj točan podatak kada, u koji čas je Isus razapet. To je i logično i normalno, ali mi je to važno da Marko to baš bilježi. Treći sat po danu, dakle otkako je sunce izišlo, obično kažemo evo od šest u devet iz jutra, to znači sve ono se zbivalo prije. To nam je nekako najvrijednije i zato i naslov ovoga izlaganja čas kada je razapet sin čovječi i kada smijemo zaključiti, nemamo dokaza, vrlo vjerojatno ono što Luka jedini zapisuje da Isus moli za svoje neprijatelje, to je po svoj prilici u trenutku kada uz groznu bol osjeća kako se čavli zabijaju njegove ruke, a za njim je već cijela muka. On se moli i tako svojim primjerom pokazuje ono što nama daje kao zadaču da molimo. Nakon toga nam Marko spominje ono što spominje i sveti Matej, a to je prvi Isusov krik. Upotrebljava se glagol koji označava doista krik i onda se još kaže jakim glasom. To ističem samo zbog toga što je u biblijskom opisivanju, počevši od krvi abelove prolivene, koja viče, koja vrišti k Bogu i zemlje, ta riječ, taj glagol je zaštitni znak najdublje ljudske krize. Isusov krik je međutim nama ne samo jako poznat, nego nam je zapravo jako drag, dalekosežan, dubok i topao. Isus se za svoju molitvu Otcu, za obraćanje Otcu, koristi riječima psalma i to je onaj dio opisa gdje nije samo evanđelist nama rekao što Isus kaže, je zabilježio onako kako je Isus rekao, dakle na aramejskom jeziku. To nije opis što Isus kaže, to je ono sveto mjesto, ima ih nekoliko i znate ih na pamet, gdje mi čujemo praktički, zabilježeno je kako i što Isus govori pa nam je to onda još posebno drago, ali je sam sadržaj nevjerojatno važan jer nas zapravo poziva da pogledamo taj psalam i da vidimo i hebrejski izvornik. I grčki prijevod jasno daju do znanja da je ovo pitanje zašto si me ostavio ne traženje prethodnog uzroka i eventualno krivice, nego je pitanje u skladu sa biblijskom mudrošću čemu to, koja je svrha, zašto, s kojim ciljem ti mene sada ostavljaš. I u tim najgorim trenucima ostavljenosti on kaže Bože moj i ta veza između Isusa, između molitelja i Boga nije odjučer, nego je od majčine utrobe. Dakle on pita ono što je nama zapravo u životu najvažnije, Viktor Frankl najpoznatiji, ako vidim smisao, ako znam čemu sve to, ako imam cilj prema kojemu idem, izdržat ću i koncentracijski logor. To je Isusova molitva, a vidimo da ljudi apsolutno krivo shvaćaju, oni nešto o Iliju slušaju, nama je to važno, znači da su to ljudi i vojnici koji su znali židovsku kulturu, a razlog zašto spomenju Iliju je možda daljni citat iz psalma jezično, kad on kaže ti si Bog moj, onda on kaže Eli-ata, a to može zvučati aramajski kao Eli-ata, pa zbog toga, dakle ima i jezičnih razloga zašto oni krivo shvaćaju, ali je nama važno ovo, nerazumijevanje ostaje, usudim se reći često je i kod nas nerazumijevanje, Bože moj zašto si me ostavio, mi uvijek pitamo, a koji je razlog, što sam ja učinio, a pitanje uopće nije tako postavljeno, nego s kojom svrhom, kamo me to vodi? Marko nam jasno kaže da postoji i drugi Isusov krik, sada opisan samo kao nešto što Isus izriče jakim glasom, i nakon toga Isus je izdahnuo. Marko ne bilježi sadržaj toga drugoga krika, mi možemo misliti je li to ono što opet samo Luka donosi, gdje se Isus opet, kao i mi, u svojoj moliti, u svom govoru Otcu Nebeskome služi psalmom, pa kaže u ruke tvoje predajem duh svoj, ili je to ono što nam Ivan bilježi svršeno je, to ne znamo. Ali je činjenica da i ovdje ostaje nerazumijevanje, isti oni koji su zapravo pokrenuli osudu, izrugujući se tvrde, evo, sebe ne može spasiti. Gospodin Isus je na mnogo mjesta u svome životu pokazao da itekako može sebe spasiti, ali kada kaže Otče u ruke tvoje predajem duh svoj, onda je to samo dosljedno predanje do kraja. Ja sebe neću spasiti, nešto ne bih mogao, nego Otče to ostavljam tebi, upravo jučer je bilo čitanje, čuveno, isposljenje sa jebrejima, upučivao je molitve onomu koji ga je mogao spasiti od smrti i bio je uslišan. Dakle odgovor zašto si me ostavio je uskrs. Otče u ruke tvoje predajem duh svoj opet to vodi k uskrsnuću. Markovo evanđelje, odnosno muka po Marku, nam je važna zbog toga što jedino on bilježi ključnu rečenicu gdje jedan stranac, satnik, zapovjednik odreda, gleda ne Isusovu uskrsnuće kojega još nema, nego Isusovu smrt, način kako je Isus izdahnuo ovoga čovjeka, rimskog vojnika, rimskog častnika, dovodi do biti kršćanske vjere. Ovaj čovjek je sin Božji i jedno i drugo nam je važno i to je središnja istina kršćanske vjere o Isusu Hrstu koji je pravi bog i pravi čovjek. A to sve u životu ovoga rimskog satnika zbiva se ne na temelju nekakvih velikih, važnih, čudesnih dijela, nego on gleda kako je Isus izdahnuo. Siguran sam da na ovaj ili onaj način već imate iskustvo i znate, umiranje je dirljiva stvar i to nas pogađa kako netko umire. Može biti jako smireno, blaženo, može biti u mukama. Ovdje, ovaj čovjek kaže na temelju onoga što je vidio, dolazi do spoznaje koje je nama kroz cijelu kršćansku teologiju središnja misla. Ali nam je izvještao centurionu također važan kada vidimo da u jednom posve grčkom tekstu, malo nezgrapnom i malo sa pozadinom hebrejske gramatike, mi imamo izraze koji su posve latinski. Dakle, on ne upotrebljava grčki izraz, voditelj, stotine ili onaj koji je stotnik ili satnik, nego on piše centurion, ali to piše grčkim jezikom kao centurion ili centurion. Dakle, mi imamo pred sobom evanželje koje je po svoj prilici nastalo i pisano je za potrebe onih kojima je redoviti dnevni jezik zapravo latinski, grčkim je jezik više kulture, a sam Marko je li to onaj čovjek koji je bio u obitelji kao sin, u koju Petar, nakon što je čudesno oslobođen, znamo taj izvještaj gdje je praktički evo Andžel ga je oslobodio, mogo je slobodnić, i onda Petar odlazi u tu kuću gdje je Marko, ima još i ime Ivan Marko. Taj čovjek, mladić, momak, sin, biće onda dobrim dijelom pratila Svetoga Pavla. Je li to onaj mladić u Getsemaniju, kako to predaja voli reći, a jedino je kod Marka opisano da je on uspio pobijeći tako da im je svojo grtač ostavio, što je napravio već Josip Egipatski kad ga je tamo zla žena htjela uhvatiti, to se pomalo u Bibliji nasljeduje, je li to on, mi to ne znamo, ali smijemo razmišljati, pogotovo kad vidimo ove čiste latinizme u grčkom jeziku, ma nije li to možda ovako bilo? Pavao je imao Marka kao pratitelja, Marko je bio povezan s Petrom i obično ga se najviše veže uz Petra, a je li možda Marko došao do Rima u ono vrijeme kada je Pavao bio tamo zatočen, dvije godine je bio tamo i mogao je primati ljude, dakle to je bilo praktički kućni pritvor, je li to evanđelje, što se obično i predpostavlja, zapravo tamo negdje je nastalo i prvo od svih je zapisano već u ono doba kada je prije smaknuća svetoga Pavla. Ovo je bio jedan razlog da možemo tako razmišljati. Po čemu nam je Markovo evanđelje prepoznatljivo? Pa po onome što ćemo naći u svakom tekstu, postoji određena kompozicija kao i drugi izvještaji u evanđelju, mi zapravo imamo osim pashalne večere, imamo onu večeru koja prethodi, ali ovdje je Marko poseban, jer on govori da je to bilo dva dana prije pashe, da je Isus u Betaniji na večeri kod Šimuna koji je očito bio gubav paje izliječen, ja pobožno razmišljam, nemamo nikakvog dokaza, a da nije to onaj koji je na početku rekao, ako hoćeš možeš me očistiti, jer ga Isus onda šalje da ono što čini, čini njima za svjedočanstvo. To je apostolsko poslanje, je li to taj čovjek, to ne znamo, ali je važno da se već tamo zbiva pomazanje, jedino Marko će reći da je pobožna žena, on ne kaže koja, dakle on voli poštivati i one koje nisu na imenom poznati, ističa ih, ona tu posudicu razbija, jedino on to kaže, Isus je pomazala po glavi, to onda izaziva negadovanje, Isus je brani, nam je važno opet uočiti ovo, ona pomazuje pomazanika. Druga večera je pashalna večera, koja nam je u Markovu slučaju posebno vrijedna, jer on donosi uz kalež riječi koje su nam najkraće i izravno tumače o čemu je riječ. On ne objašnjava dužom rečenicom, nego prema evo izvoniku on kaže, ovo je moja krv saveza, pritome uzima riječi krv saveza koje svaki pobožni izrelac poznaje još od Mojsija, Mojsija je još kropio narod i govorio, evo to je krv saveza koju je Bog sama sklopio, a gospodi Isus kaže, evo to je sada moja krv, dakle nema više žrtvenih životinja, nego to je moja krv. Zanimljivo da zapravo Markov izvornik, i tako je to i kod nas isto, postoji i prošljena verzija, ne spominje novi savez, što je nama inače ključno, uopće za shvaćanje zašto počinje novi zavijet, evanželisti ostali bilježe Isusovu riječ kojom Isus citira proroka Jeremiju. Novi savez, i to smo slušali jučer, novi savez Bog najavljuje, zanimljivo da Marko to izostavlja nego naglašava ovo, moja krv, ne više krv žrtvenih životinja. Posebnost koju baš ističe Marko, jest da je Isus dva puta mučen, već onda kada je u sudnici, kod velikog svečenika, ono što se ponavlja je ni manje ni više nego pljuvanje, pljuju po njemu i prvi put i onda kad će ga vojnici namjerno, rugajući mu se, preko teških rana koje ima od bičeva, staviti još grimizni plašt, udaraće ga trskom, pljuvaće ga. Posebnost Markova, jedino Marko je baš donio riječi kojima Isus najavljuje da će u muci biti popljuvan. To je izraz koji smijemo shvatiti po sve doslovno, pljuvati po nekome, ali to je izraz koji je i nama razumljiv u našem običnom jeziku, izrugan, odbačen, prezren i tako dalje. Isus to u Marko Evanđelju najavljuje i to se dva puta događa. Sigurno znate da postoje kao i kod Mateja tri Šimuna. Prvi Šimun kod kojega je na večeri, on je domačin u Betani, drugo je Šimun Petar, koji kao i kod svih Evanđelista, ponajprije, sasvim sigurno, iskreno, gorljivo obećava, ma ne, ja ostajem vjeran tebi šta god se dogodilo sa mnom, do smrti. A onda tipično za nas ljude iz nelagode, straha, običnog nesnalaženja, ne jedan put nego tri puta je zatajio Isusa, a tu je onda i Šimun, sirenac koji nam je posebno važan jer se preko njega zapravo shvaća što to Isus kaže kad kaže, ko hoće ići za nam neka uzme svoj križ. Mi danas svi shvaćamo tu riječ, križ to je ono što je moja težina života i tako, ali oni ljudi kad to slušaju, uzmi križ, kako to shvaćaju? Sirenac jako dobro zna što je to. Reko bih petar kao i kod svih ostalih evanđelja zatajuje, evo to je ljudska prava slabost gdje se bojimo, gdje se brinemo za sebe, reagiramo na temelju čuvanja dobre slike o sebi, izvlačimo se iz nevolje, to je jako poznato, ali jedino kod Marka će biti da je pljetao ne jedan put nego dva puta za kukurika. Reko bih posve nevažno, ali je zgodno vidjeti kako postoje posebnosti u evanđeljima i to da je ista sluškinja njega dva puta pitala, to je isto kod Marka. I ono što nam je posebno krivo, neugodno, a Marko bilježi, kada je Isus razapet, onda prostruko izrugivanje doživljava, to se manje više ponavlja u drugim evanđeljima, ovo je baš naglašeno. Prolaznici koji prolaze ga izruguju, oni isti koji su organizirali i tražili da ga uhvate da bude smaknut, izruguju mu se i tu su napokon suosuđenici koji ga zapravo vrijeđaju prema opisu Markova evanđelja. Što nam je kod Marka vrijedno i važno? Kod Marka kao i kod drugih evanđelista ovdje posebno se pitamo, dobro, a tko je izdao Isusa? Svi znate, Juda, ali ako je kod Ivana u evanđelju osobito naglašeno da je to sotonsko dijelo, da je Sotona onaj koji je to njemu ubacio u srce, kod Marka je stvar još više vrlo ljudski produbljena. Kad Petar kaže, idem za tobom do kraja, svi to ponavljaju i to razumijemo. Petar je već bio glavni, a onda u ključnom času očito i zabune. Pazite, pashalno slavlje, janjetina i dobro vino, Isus u molitvi i onda odjednom dolaze neki divljati sa toljagama i mačevima, najnormalnije je, bez nekog dubljeg promišljanja, nisu ni svjesni što su rekli, pogotovo kad su malo više popili, oni svi bježe, to je normalna zdrava reakcija čovjeka, bježe od opasnosti. Eto, oni su pobjeli. Zanimljivo da Isus najavljuje udariću pastira, svi ćete se razbježati, najavljuje da će se svi sablazniti, najavljuje da će se raspršiti i ta oba opisa su kod Marka stavljena u takozvani teološki pasiv, tj. njihova sablažnjenost, njihova nesposobnost da ostane uz Isusa nije bez Božje volje, Bog to zna, Bog računa s time, Bog je i tu na dijelu, i tu je On s njima u njihovoj slabosti, u njihovom bijegu. Čini se da ipak Marko, ali dosljedno, želi istaknuti jako, jako neugodnu i pogrešnu ulogu koju imaju predstavnici hramske vlasti, ponajprije to je sam veliki svečenik, Marko mu ne kaže ime, drugdje znamo da je Kajfa, koji je onda imao Anu, koji je bio manje više rodbinski vezan i tako ćemo shvatiti drugu riječ. Veliki svečenik, on ima važnu ulogu u tom organiziranju namještenog procesa, to da se pojavljuje baš sedam puta ne može biti slučajno, sedam je biblijski broj. Osim toga, veliki svečenik je jedan, jedan jedini, ali on ima svoju kliku, oni koji su njegovi ljudi, oni koji su rodbina, evo, Ana i Kajfa, oni su povezani međusobno i oni se drže skupa i tako svi evanđelisti upotrebljavaju riječ koja je posebni nonsens, veliki svečenici, i mi obično prevodimo glavari svečenički, to je jako dobar prijevod, ali se radi o velikom svečeniku i njegovim ljudima, oni koji ga podržavaju, koje on ima u šaci, koji se zajedno s njime kreire u politiku, nije vjerojatno da je slučajno da ih opet deset puta spominje, ponajprije oni su sami kao subjekti u organiziranju Isusove muke i ubojstva, ljuda kad odlazi, odlazi prema Markovu evanđelju k njima, nema ostalih, tu su, evo, glavari svečenički, oni prema Pilatovu sudu su zavidni i oni su predali srcu, Pilatov je rimljanin, rimsko pravo, on vidi stvari i kaže, evo, to je čista zavist, nema tu nikakvih dubljih razloga, i napokon, oni koji su bili, se brinuli da ne bi slučajno nastala buna u narodu, to je bio njihov početni plan, oni, kako naš prijevo dobro kaže, podjaruju svjetinju, prave bunu i uzbunu u svjetini da traži barabu, a ne Isusa. I onda ćemo imati još šest puta da se spominju ti predstavnici hramske vlasti, zajedno s ostalima, tu su pismoznanci, tu su starješine i tu je onda i službeno tijelo, njihov sinedri, njihovo vječe, koje je inače zaduženo da, evo, donosi odluke o životu cijele zajednice. Kad ovo čujete, glavari svećnički, pismoznanci, starješine, velikovječe, jel vam možda nešto nedostaje, jel biste još nekoga tu očekivali da je aktivan? Sigurno biste, i ja biš. A Marko, gle, iz sebi poznatih razloga, ih uopšte ne spominje ovdje, kao one koji bi bili sudionici u organiziranju toga procesa. Farizei, kod Mateja, glavni protivnici, i preuzimljeni su aktivni organizatori progona, Marko njih izostavlja, jeli to zbog Pavla, koji je bio farizej. Tko su ti hramski svećenici? Moramo vrlo jasno reći, samo ime Sadok je po jednom velikom svećeniku, i njegovi nasljednici nekako drže tu vlast, veliko svećeničku, i po svoj prilici su to saduceji, koje bije dvostruki negativan glas. Jedan puno poznatiji, židovi, pravi, vjernici, nositelji židovske vjere, a nije ću uskrsnuće. Dakle, to vam je starozavjetna vjera, mogo si vjerovat štogod hoćeš, ali bio si dio te zajednice. I drugo, oni su bili otvoreno suradnici rimske vlasti, i to se ovdje vidi. Tako da je po svoj prilici, i to onda razlog da Marko to promatra ovako i nekako prebacuje krivnju na saduceje, a Farize je izostavlja. Tko je Isusov izdajica? Ponaj prije, i to svi znamo, dakle, iz našeg običnog čitanja, onda osobito iz teologije, sve to pismo u muci Isusovoj ustrajno izostavlja riječ izdati u smislu na zao način, odati nešto što bi trebalo čuvati, prepustiti nekoga na mučenje, tako da je ne. Uporno se koristi riječ koja znači doslovce predati, i mi tu riječ poznajemo iz Isusova, znajava da će biti predan, a u Markovoj evanđelju se spominje deset puta u muci Isusovoj, 14. i 15. pogledač, u muci se vraća na to deset puta, sigurno nije slučajno, a tko je aktivan pri tome? Svakako Juda. Juda kreće i njegova enakana gleda kako će im ga predati. Oni su se razveselili, već su imali plan, zato se oni vesele. Početak je, oni žele naći način kako Isusa upati da ga ubiju. Došo Juda i kaže evo ja ću, ja ću. Ma super, evo ti novasti dajemo. E onda ćemo naći da hramska vlast predaje, naposlije njihova odluka, i to dokazuje da su kolaboracionisti, oni predaju Pilatu, tako da ne ispadnu, oni krivit se. Pilatu predaju Isusa. I napokon Pilat predaje Isusa da nakon što je bitčevan da bude razapet. Tako da nam Marko zapravo jako sve njih stavlja kao nositelj odgovornosti, ali je nama posebno vrijedno i upravo utješno razumijeti da ta riječ koja je strašna i koja je upučena izdaju, u istim ah i u hrvatskom jeziku označava vrlo pozitivno, programatsko Isusovo predanje. I do toga ćemo još kratko doći da sam Isus to tako tumači. Vrhunac Markova evanđelja je u tome zašto je Isus osuđen. To je i u drugim evanđeljima, ali ovdje je već jako, jako naglašeno. Gospodin Isus na početku svoga djelovanja počinje tako da kaže, približilo se kraljosto Božije. Taj oblik, baš takav izričaj, pojavit će se u Markovu evanđelju još samo jedan put kad Isus kaže u Getsemanskom vrtu, evo, približio se je onaj koji me predaje, približio se moj izdajica. Samo na ta dva mjesta. Zato nam je taj izraz posebno važan, jer samo ga tu nalazimo. Kad su ga onda dobili na sud, Marko je vrlo dosljedan u tome da kaže prvo da su to lažni svjedoci, naručeni, voditelji su mogli to tako si organizirati unaprijed, ali nećeš nevolje nisu se ustadili. Tako da je taj proces očito teška farsa i da nije u pitanju život smijali bismo se od srca i slatko. Drugo, kad dolaze sa onim ključnim, evo ovaj je rekao razvaliću, hram, i tu im se ne slažu njihova, ne poklapaju se njihova svjedočanstva. Pa onda razumijemo da i kad veliki svečanik i poslije pilak pomalo se čudi i pita, pa dobro, pa šta nećeš odgovorit na te optužbe? Isus nema što odgovorit jer su te formulacije su nonsens, gluposti, ne poklapaju se međusobno. Često je to tako kod nas u životu da vidimo da se tu nema što reći. Tako da njegova šutnja, osim što može biti dio duhovnosti jaskeze, jednostavno je normalna reakcija, pa šta ću reći, slušaj pa pričaj. Tada veliki svečanik preuzima na sebe inicijativu i postavlja ključno pitanje, vidjevši da ovo sve ne pomaže, dobro, jesi li ti mesija? Jedino mjesto gdje Isus izravno, vrlo skromno, u situaciji kada je na prepad uhvaćen i kao razbojnik, on vrlo skromno kaže ja jesam i onda citira Danielovo proroštvo o onome koje će kao sin čovječi doći na oblacima. Za velikog svečanika to je hula i kada Isus kaže, potvrđuje da je on sin blagoslovljenoga, onda veliki svečanik razdile haljine, a kada traže da im se baraba pusti, onda to nije hula. A taj čovjek je bio optužen za ubojstvo, sudjelovo je zajedno s ostalima u buni i rimsko pravo ga je zatočilo jer je ubio. A taj se čovjek svojim imenom zove baraba, sin očev, to njih ne smeta. A kada Isus kaže da je sin blagoslovljen od potvrdi, to je njima razlom da ga onda predaju Pilatu, odlučili su većuna pretraže način kako će ga smaknut, ali zanimljivo, pred Pilatom pitanje Mesije uopće više ne dolazi i to znamo iz drugih evanđelja i inače iz rimsko prava, oni se u vjerske stvari ne miješaju. Ono što oni iznose kao optužbuje, ovo je kralj naš ovdje i zato je on, to će reći Ivan, protivnik Caru. Dakle nema niti da je sin Boži, to nije više tema, niti da je Mesija, to više ništa. I upravo taj naslov, Isus kao kralj Božijega naroda, kao kralj, mi smo navidi reći kralj židovski, nema problema, to je genetivno žine, ljudejci, židovi, dakle njihov kralj. Rimski bojnici kad ga muče izruguju se, a nama dolazi sad najdirljivija, najdublja i najdužnija teološka spoznaja. Tako je kralj Božijega naroda, to znaju svi svećenici, to znaju svi pismoznanci, to znaju svi stariješine, svi voditelji naroda, to zna sav obožan svijet u svetom pismu. Sve od onda, od kako su prešli preko crvenoga mora i zajedno s Mojsijem zapjevali pjesmu veličanja onoga što se dogodilo, svi zajedno završavaju, gospodin je kralj uvijek i dovijeka. Dakle, oni svoga kralja, koji se do kraja ponizio, predaju da bude ubijen i još ga zbog toga i obtužuju i to im je razlog da ga daju ubiti. Njegova službena krivnja napisana na križu, dakle to je dokument, zbog čega je on kriv? Zato što je on kralj Božijega naroda, tako se je Bog do kraja predstavio u svojoj dobroti, u svojem milosrđu, a oni ga smišljeno odbacuju. Zadnje što bih htio zajedno s vama uočiti i nije samo kod Marka, ali je kod Marka jako naglašeno, a to je jedna crta Isusove osobne duhovnosti u kojoj on vrlo otvoreno, svjesno govori o smrti, kada na primjer kaže poštujte, pustite ovu ženu, ovo što je ona učinila, tu dragocinu pomast stavila na mene, to je učinila za moje tijelo kad budem ukopan, dakle vrlo otvoreno gospodin Isus govori o svojoj smrti, koliko ga ljudi razumiju, to je pitanje. Kad je kod posljednje večere onda kaže, od ovoga kaleža ja više neću piti, dakle on vrlo jasno gleda i sluti kako stvari stoje, da li drugi razumiju, to je pitanje, a ono što je kod Marka posebno istaknuto, jedino će Marko reći kad je tamo bio u sinagogi pa nisu dali odgovor je li se smije raditi dobro ili loše, onda je Isus srdit i žalostan, dakle Isuse ove emocije su jako naglašene, a ovdje se spominje njegov užas i tjeskoba koja ga hvata kada je u Getsemanskom vrtu i govori se o toj pogođenosti, o toj potištenosti, o toj žalosti koja je smrtna, nasmrt sam žalostan, do smrti sam žalostan. I napokon sam gospodin kaže evo sada je čas, sin čovječi, mi obično kažemo predaje se u ruke griješnika, to je ona riječ predati koja označava izdaju, ali označava i predanje, a ovdje gospodin Isus upotrebljava opet u tako zvanom teološkom pasivu, tj. on kaže evo otac nebeski sada mene predaje u ruke griješnika. I to bi već bila zdrava, vrlo ljudska duhovnost, gledamo na svoju smrt, svi mi, daj Bože da ne bude grozno, ali gospodin Isus već unaprijed vrlo jasno govori i o uskrsnuću u istojnoj rječenici kada najavljuje opet ću ja piti od roda Trsova, onda u Božjem kraljevstvu, ili kad po sve izravno najavljuje nakon što uskrsnem ići ću predano u Galileju i tako potvrđuje da je svaka njegova najava muke, ujedno i najava uskrsnuća, a nama je važno što se i ovdje skriva onaj izraz koji zapravo kaže kad meni otac Bog dadne da ja ustanem, to prevodimo sa kad uskrsnem. Doslovce Isus govori evo, kad mi otac dadne, kad mi dadne da ustanem, kad me podigne, ja ću onda ići predano. Što današnji svijet požudno traži, kao ona ekipa na početku koja je tražila da na prijevaru Isusa uhvati i da ga ubije, a što pobožno kontemplira, kao nakraju, žene koje gledaju Isusovu raspeće, Isusov grob? Centurion, stranac, vidjevši kako je Isus izdahnuo, došao je do središta hršćanske vjere, po čemu ja objektivno o svom životu prepoznajem sina Božjega. Gospodin Isus je izdan, drugi su odlučili, ali to je i njegovo predanje, on to prihvaća, očito, kako je moje predanje Bogu.