Details
In Croatian. Dictionary, content and theological meaning of the liturgical readings on the feast of the Precious Blood of Christ (July 1): Exodus 24:3-8; Psalm 16:1-11; Eph 2:13-20; Luke 22:14-20 https://amdg.eu/2023/07/casa-ceznje-kristove/
Comment
In Croatian. Dictionary, content and theological meaning of the liturgical readings on the feast of the Precious Blood of Christ (July 1): Exodus 24:3-8; Psalm 16:1-11; Eph 2:13-20; Luke 22:14-20 https://amdg.eu/2023/07/casa-ceznje-kristove/
Listen to Čaša čežnje Kristove by Niko Bilić, S.J. MP3 song. Čaša čežnje Kristove song from Niko Bilić, S.J. is available on Audio.com. The duration of song is 07:50. This high-quality MP3 track has 2116.8 kbps bitrate and was uploaded on 1 Jul 2023. Stream and download Čaša čežnje Kristove by Niko Bilić, S.J. for free on Audio.com – your ultimate destination for MP3 music.
Comment
Loading comments...
The transcription discusses the significance of the cup of Christ's longing. Jesus expresses his deep desire to celebrate the Passover with his disciples, emphasizing the importance of the upcoming event. He declares that the Passover will be fulfilled when the kingdom of God comes. Jesus mentions the new covenant and the shedding of his blood, symbolizing the establishment of a new relationship between humanity and God. The blood of Christ unites both sinners and the righteous, bringing peace and reconciliation. Through the cup of Christ's blood, believers are given access to the Holy Spirit and a direct accsess God. Jesus eagerly desires to partake in the Passover with his followers and drink from the cup of the new covenant. ---- Čaša čežnje Kristove Kada ste posljednji put sa svom gorljivošću iščekivali neki važan čas, neki događaj koji vama osobno – kako obično velimo – jako puno znači? Na svetkovinu predragocjene Krvi Kristove slušamo u evanđelju kako Gospodin progovara izravno iz dubine svojega srca: »Svom sam dušom čeznuo ovu Pashu blagovati s vama« (Lk 22,15). Slično kao što je pred mnoštvom, koje je trećeg dana ostalo bez hrane, govorio o svojoj sućuti i samilosti, o milosrđu koje u duši nosi (Mt 15,32; Mk 8,2); slično kao što je zaplakao nad Jeruzalemom (Lk 19,41) ili nad grobom prijatelja Lazara (Iv 11,35); kao što je radostan u Duhu Svetom uskliknuo i zahvalno slavio Oca (Lk 10,21), evo na početku Posljednje večere Isus otvara dušu i otkriva apostolima svoju vruću, živu čežnju koja gori (Lk 22,15). Klasični je to, hebrejski način izražavanja: istu riječ ponavlja dvaput kako bi je istaknuo, naglasio jačinu. Žudnjom žudi za proslavom Pashe Gospodnje. Zasigurno već i po ljudsku vidi kako stvari stoje. Ali Isus ne gleda samo na oproštaj. Ne govori samo: »Neću više jesti. Neću više piti. (Lk 22,16.18)«, nego on najavljuje ono daleko zanimljivije, važnije i privlačnije. Pasha će biti ispunjena; Otac će je ispuniti ondje gdje on sam kraljuje (πληρόω aor. pas. Lk 22,16). Kad dođe kraljevstvo Božje, opet će Isus piti od roda trsova (Lk 22,18). Psalam uvjereno kaže: »Nećeš dati da pravednik tvoj truleži ugleda. Pokazat ćeš mi stazu života, puninu radosti, vječno blaženstvo. (Ps 16,10.11)« Stoga se na taj psalam i Petar (Dj 2,27) i Pavao (Dj 13,35) vraćaju kad govore o uskrsnuću. Povijest pamti obred i slijed kako su se čaše kod Pashe jedna za drugom posluživale. Ali, dok se klanjamo Krvi Kristovoj, hotimice zastajemo i uočavamo kako se u ovom izvještaju čaša – kalež – dvaput spominje (ποτήριον Lk 22,17.20). Gospodin zahvaljuje (Lk 22,17), kao i kod kruha (19). Zahvaljivanje je euharistija. On traži da čašu podijele među sobom (17). Apostol će tumačiti: to je zajedništvo Krvi Kristove (1 Kor 10,16). Uz čašu, ne uz kruh, Isus navodi ključne riječi koje je Bog davno po proroku Jeremiji najavio: »Sklopit ću novi Savez« (Jr 31,31). Onda Bog to najavljuje prije nego će se dogoditi strašno babilonsko izgnanstvo koje je po svojim razmjerima pravi opći potop. Sada Isus to govori prije svoje muke i križa. Kod muke u Maslinskom vrtu znoj će njegov biti kao kaplje krvi (Lk 22,44). Pod bičevima i trnovom krunom krv će provrijeti; kod razapinjanja i kad mu koplje probode bok (Iv 19,34) Gospodin će krv proliti. Sada Isus u ovom pashalnom kaležu gleda novi Savez sklopljen njegovom krvlju koju on prolijeva za svoje (Lk 22,20). Pismo poznaje krv od početaka. Kod Noe ističe se: krv je život koji struji u našem srcu i našim žilama; krv je kao duša čovjekova (Post 9,4s). Znamo to od malena, tako kao ljudi po naravi osjećamo. Zapravo, Biblija najprije gleda upravo na prolivenu krv, krv brata Abela, koja viče k Bogu (Post 4,10). Kod sklapanja staroga Saveza krv je potvrda. Od žrtava paljenica i žrtava pričesnica pola krvi Mojsiju služi da poškropi oltar, pola da poškropi narod (Izl 24,6). Već tada Mojsije proglašava da je to krv Saveza s Bogom (Izl 24,8); zato što je narodu prenio sve Božje riječi (24,3), potom ih je zapisao (24,4) i onda još jednom pročitao (Izl 24,7). Iz svoje inicijative ljudi slobodno odlučuju, kažu: »Hoćemo, izvršavat ćemo (Izl 24,3).« Štoviše, kad to još jednom ponavljaju, onda na drugo mjesto stavljaju slušanje tako da ne bude riječ samo o vanjskom formalnom izvršavanju nego o poslušnosti volje i srca (»izvršit ćemo i poslušat ćemo« Lk 24,7). Po svim Božjim riječima koje je Mojsije prenio narodu Bog je s njima sklopio Savez i krv to potvrđuje, stavlja pečat. Krv je Božji potpis na ugovor. U Novom zavjetu to više nije krv žrtvenih životinja koje se Bogu prinose, nego Isus otvoreno, izravno i jasno definira: »To je moja krv! Moja krv Saveza.« (Mt 26,28; Mk 14,24). Po toj prolivenoj krvi Mesijinoj – tumači apostol Kristovim učenicima u Efezu – i onaj izgubljeni sin koji je u dalekoj zemlji, sada se vraća. Dolazi blizu Bogu (Ef 2,13), ukućanin je u obiteljskom domu u kojemu je Bog glava obitelji (Ef 2,19). Mesijanska krv toliko je snažna da se ruši zidina koja dijeli pobožne vjernike od pogana, posvećene i gorljive farizeje, kakav je sam Pavao, od carinika i grješnika (Ef 2,14). Zaista, kad Isus govori i o izgubljenoj ovci, i o izgubljenoj drahmi i o izgubljenom sinu, onda je to pouka koju upućuje kako carinicima i grješnicima (Lk 15,1), tako i farizejima i pismoznancima (Lk 15,2). Evanđelje koje Isus donosi jest mir i jednima i drugima. I onima koji su posve blizu i onima koji su se dobrano udaljili (εὐαγγελίζομαι Ef 2,17). Krv Krista – Pomazanika, koji je Sin Boga živoga (Mt 16,16) – uspijeva u jednu ruku i od staroga grješnika, koji poput Jone bježi od Boga premda zna da je Bog milosrdan i milostiv (Jon 4,2); u drugu pak ruku i od vrućega bogoborca Ilije koji pred svima zaziva Božju vatru s neba i žestoko dokazuje Božji autoritet (1 Kr 18,38) – i od jednoga i od drugoga uspijeva stvoriti novoga čovjeka (Ef 2,15) po mjeri Božjega srca. Novi čovjek iz iskustva zna da je Isus mir naš (Ef 2,14). I Zakon s jedne strane i tuđinci s druge strane – to je prošlost. Novoga čovjeka Isus svojom mesijanskom krvlju izmirio je s Bogom (Ef 2,16). Oslobođeni smo neprijateljstva, one pregrade razdjelnice. Isus ju je svladao, uklonio, tako da više nismo u sebi podijeljeni (Ef 2,14.16). Čaša Krvi Kristove donosi nam Duha Svetoga i daje nam otvoren pristup Ocu (Ef 2,18). Zato Isus toliko čezne blagovati Pashu sa svojima, piti s njima kalež Novoga Saveza.
There are no comments yet.
Be the first! Share your thoughts.
