Marija Magdalena i njezin uskrsli Učitelj (Iv 20,11-18)

Magdalena's secret is her love for Jesus. She cries at his tomb, just as Jesus wept for Lazarus. She is asked by the angels and Jesus himself why she is crying. Magdalena speaks to the angels and Jesus, and later tells the apostles that she has seen the Lord. Jesus recognizes and accepts her as a person, just as he did when he freed her from demonic possession. Magdalena experiences the joy of the resurrection, but is given a new mission by Jesus. He calls her and the disciples his brothers and instructs her to go and tell them about his ascension. This ascension is a fulfillment of biblical prophecies and signifies the completion of Jesus' earthly life. The main message of the gospel is that God is our Father through Jesus, who accepts us as his brothers. Koja je tajna Magdalenina srca? Ona plače, plače od ljubavi bolna, razočaranjem probodena, shrvana, plačući, saginje se u grob Isusov, kako se ono bio sagino ljubljeni učenik kad je prvi došao na grob, ali nije ušao. Za njen plač pitaju glasnici Božiji, jedan kod grobnoga uzglavlja, drugi kod njogu, za Magdalenin plač pita sam gospodin, dok ona još ni ne zna s kim razgovara. Nijeli zbog toga plača crka odavnina gledala u Magdaleni veliku pokornicu obraćenicu. Magdalena na grobu plače, kao što je Isus vrućom ljudskom suzom zaplakao nad grobom prijatelja Lazara. U Magdaleninu plaču naš je plač zbog nebolje i križa, koje nas ni na Kristov uskrs ne napuštaju. I Anđelik i Isus u Magdaleni vide ženu, onu koju je sa svim izimim dostojanstvom dol od početka stvorio i blagoslovio, tako da Božija slika bude potpuna. Milo žensko lice prirodne ljepote, pod koprenom od suza, usnica je natopljene plačem, iznose spremno što joj je na srcu. Magdalena govori Anđelinu objelini, govori Isusom, poslije će s novim licem govoriti apostolima preuzimljući na sebe istu ulogu koju imaju Božiji glasnici. Riječima proroka Izaije iz svetoga hrama navijestit će im tako teško pojmivo čudo, da je vidjela gospodina. A sada već za mrtvo tijelo koje je bilo ležalo u grobu, ona drhtajem ženske duše u čežnji utopljene veli, to je moj gospodin. Uzeli su ga, uklonili, baš kao što su složno u bijesu divljački bili urlali, ukloni, kao što je kamen uklonjen i grob oskvarnut. Uzeli su ga, kao što ga je ona, u svojoj žarkoj ljubavi, sama, vlastitim snagama spremna uzeti, samo reci gdje je, ja ću ga uzeti. Magdalena je žena koja promatra u kontemplaciji i je najprije pred anđelima, pa zatim pred Isusom, ali to nije dosta. Ona se muči sa svojim neznanjem, prvo ne zna gdje je Isusovo tijelo, poslije ne zna da je živi Isus pred njom. Nije dosta da je krist uskrsnuo, nije dosta da se dogodio taj tektonski preokret u stvorenom svemiru, taj kvantni skok u povijesti spasenja koji znači definitivnu pobjedu nad grijefom i smrću. Nije dosta prazan grob, nije dosta ni da Isus živ stoji pred tobom ako ti pogrešno tumačiš tko je to. Gospodin joj pristupa poštujući sa zanimanjem svu dubinu njezina ljudskog životnoga traženja. Ne pita samo o suzama kao anđeli, nego evo i pred kraj evanđelja kao uskrsli učitelj pita koga tražiš, baš kao što je od početka dvojcu učenika pitao što tražite. Tamo se traženje pojavilo prvi put u Ivanovu evanđelju, a ovdje 34. posljedni punkt. Tek kad Magdalena shvati da je ona prepoznata, da on nju dobro zna i da nije vrtlar, kad potvrdi njezino vlastito ja izgovarajući njezino ime Mario, dolazi silna novost. Isus priznaje i prihvaća nju kao osobu njezinu dušu slično kako je to u početku učinio kad ju je od sedmerostrukih džavolskih okova oslobodio. U tom času za Mariju Magdalenu počinje uskrs, gromovit, prebogat, nezaustavljiv, slav radosti, prelijeva se u odan zaziv na svetom jeziku pisma, to si ti, učitelj si života, moj si. Ali ni tada joj gospodin još ne dopušta da utone u sladak zagrljaj i ugodan predah za kojim duša čezne, nego joj daje novu misiju, treba krenuti, treba ići. Gospodin je šaljek svojim učenicima koje, jednako kako to bilježi i Matejevo evanđelje, u svojoj divovskoj božanskoj sučuti i privroženosti promatra kao svoju braću, premda su ga napustili razbiježavši se u strahu za vlastiti život. Unatoč obećanju iznevjeli su ga. Isus upotrebljava riječnik obitelju kad govori o braći i tri put o ocu. To su moja braća, ustvrđuje gospodin, kako je davno Josip Egipatski u slici najavio. U razgovoru s Magdalenom Isus pokazuje kako ona nije samo prva osoba kojoj se objavljuje poslije svojega uskrsnuća. Nakon što je učenicima tri puta ustrajno bio najavljivao i muku i križ i uskrsnuće, sada Mariji jasno govori o slavnom dovršetku i smirenju svega svojega ljudskog života, uzičiće kocu. Govorio je o svom Uzasašću i traži da o tome izvijesti učenike, što je u biblijskim prahočecima dov najavio kad je Henoka uzela, što je slavni prizor s prorokom Ilijom navijestio kad su ga ognjena kola i ognjeni konji ponijeli u nebo, evo sada će se ispuniti. Uzasašće je u Ivanovu evanđelju Isus nagovijestio Nikodemu i mnoštvu koje je čudesno nahranio. Pri tome učitelj Isus rabi isti opis koji vrijedi za časni običaj hodočašća u sveti grad, uzlazim kocu veli kao što je uzlazio u Jeruzalem. Još je važnije što time pogađa drevni ustaljeni biblijski opis za prinošenje žrtve paljenice. Tumač Isus tako da njegova žrta na križu uključuje ne samo uskrsnuće u kojemu je On, po riječima Pavla apostola, prvina usnovih, prvi prinos od svih pokojnih, nego žrtva ima svoju krumu i sveti dovršetak u Uzasašću kocu. Riječi koje Isus, Marija i Magdaleni priopćuje svoje vrsta su vrhunac i uopće glavna poruka svega evanđelja. Bog, Isusov otac, naš je otac, jer nas Isus prijima kao braću. Zbog Isusa znamo da je Bog otac, nije nepoznati tuđinac, ni ljuti neprijatelj, progonitelj koji jedva čeka da nas osudi. Nije lik iz djetinje mašte, ni plo od mudrovanja, ni protivnik koji ga uporno treba sladavati i uklanjati. Sam proslavljeni gospodin vjerni je svjedok koji nepokolebljivo proglašava otac moj i otac vaš, Bog moj i Bog vaš.