Svjetlo je Božje sinulo

Svjetlo je Božje sinulo Danas u Nedjelju Božjih riječi čitamo evanđelje koje je poziv, snaga i pohvala stvarateljima obitelji. Stoga vas, otkupljenici gospodni, živa Božja obitelji, sa svom svećeničkom vlašću koju od Boga preko crkve primam, zaklinjem imenom gospodina našega Isusa Krista, da svim srcem primimo ono svjetlo kristovo koje smo već na krštenju dobili. Poklonimo se gospodinu koji je za nas raspet, poklonimo se gospodinu u čije smo ime kršteni, napunimo se snagom njegova svetoga križa kojim je svijet otkupio. Danas je dan zagrijanje duše na toj velikoj, jarkoj svjetlosti koja je zasjala, ona rasvjetljava i najtamniji smrću zadahnut kutak u srcu našemu. Koje su to bolesti i nemoći koje muče naš narod, danas ih donosimo spasitelju, da ih snagom evanđelja, snagom Boga kralja izliječi, da neka dođe i danas sretnica Kloe, o kojoj apostol piše, da ona po svojim ljudima dojavi kakve nas bolne svađe i narodni raskoli razdiru, umjesto da srca i ruke ujedinimo. Danas na dan kada je povezan jug i sjever domovine Hrvatske, junačkom vojnom akcijom na Maslenici prava je zgoda. Otkrivamo iznova da je veliko, jarko, svjetlo sam gospodin. Jedna ista riječ njegova, isto shvaćanje njegovo, isto prosuđivanje i osjećaj iz njegova srca povezuje nas ujedno. Zato i danas, usred svjetske molitvene osmine za jedinstvo kršćana, molimo za slogu svih kristu vjernih duša. Više od stotinu branitelja život je dalo na Maslenici, više od sto pedesetih je ranjeno. Kad je Ivan krstitelj bio predan, bačen u tamnicu, kao što će poslije sam Isus biti predan. Isus se iz Judeje na jugu, gdje je sveto središte i hram Božji, povlači daleko na sjever u svoj, galilejski kraj, u provinciju, koja je još od asirskog osvajanja prije osam stoljeća nastanje na raznim svjetskim poganskim narodima, bijaše to dio asirskog osvajanja. Svjetlo je Božje sinulo, gospodin je dovršio onaj najduži, prevažan dio svojega ljudskog života, skroviti život, odrastanje i sazrijevanje, tesarski rad i gradnju od drveta. Kreće sada graditi evanđelsku Božju zgradu od duša, odlazi iz svojega nazareta, u kojemu je bio dio svete obitelji, i pronalazi novi stan u kafarnaumu, počinje stvarati novu Božju obitelj. Čudesno, već na kraju ovoga evanđelja tu su svi oni, ne samo iz Galileje, nego i iz deset gradova s onu stranu Jordana, a i iz svetoga grada Jeruzalema, s juga, iz Judeje, okupili su se svi oni, koji će u sljedećim poglavnjima slušati čuvena blaženstva i cijeli programatski govor na gori. Dobro zna gospodin, da je obitelj presudna, pa kao prve pratioce poziva braću, dva brata i opet dva brata. Znaju se od malena, pa su autentični, iskustvo ih do srži povezuje, a sada im je svjetlo Božje sinulo, to je sloga u novom životu, u kojemu je Isus ispred njih, sada za njim idu. Gospodin ih je vidio, vidi Šimuna i Andriju, vidi Jakova i Ivana. Nećemo pretjerati, ako primijetimo, da iz njegovih očiju dolazi nebeska Božja svjetlost koja im daje snage, i tako oni pokazuju što je obraćenje koje gospodin traži, što je umijeće otpuštanja, ostavljaju ribarske mreže, ostavljaju lađu, ostavljaju roditelje i polaze u onu novu zajednicu u kojoj će i Pavlovi i Apolonovi i Kefini i Kloini biti jedno, bit će Kristovi, kao što su Zebulunovi i Naftalijevi opet Božim svjetlom osvjetljeni, nisu zaboravljeni, nego pripadaju među braću, sinove Jakovljeve, u punom broju na okupusu, svih je dvanest povezano. Braći na Galilejskom moru jarka je svjetlost osvanula. Bili su ribari, to im je bilo umijeće, to im je struka, u kojoj su od rane mladosti sve vještiji i vještiji. I bit će ribari, ali sada bit će onakvi ribari, kakvim ih gospodin čini. Isus ne razara i ne niječe, nego gradi stvara. Danas, u nedjelju Božije riječi, slušamo kako se proročka riječ iz Ajina ispunja. Pretečaj je na slavnom jugu započeo, a sada rabi Isus na Galilejskom sjeveru preuzima i sve ondje okuplja, poziva, obratite se, živite od sada u blizini Boga, kralja. Dolinu smrti, mrklu pokrajinu, svu prekrivenu smrtnom sjenom, obasjalo je Božije sunce. Evanđelje o kraljevstvu blista, jaram grijeha gospodin je slomio i zove nas, da s njime stanemo pod njegov slatki jaram. On je na svoja pleća uzeo drvo križa, a nama, umjesto progona i šibanja, koje je nase preuzeo, donosi liječenje za svaku bolest duše, za svaku nemoć, pruža terapiju po svojoj žrtvi na oltaru.