S Kristom na Svetoj gori

S KRISTOM NA SVETOJ GORI Ljeto je vrijeme kad mi ljudi pozemljari marljivo tražimo kako ćemo naći odmor za umornu dušu, kako obnoviti snage, iznova stvoriti životni elan. Tijelo se želi napojiti sunčanim svjetlom, kupati se u morskom plavetnilu, osvježiti se zelenilom koje smiruje, koje živi. Biti kršćanin ne znači samo odreći se samoga sebe i svih stvari, uzeti svoj križ iz dana u dan i slijediti svojega gospodina. Biti Isusov učenik znači također biti izabran poslušati ljubazan poziv da budem s njime kad Otac s neba svevišnjim glasom, koji sve nad krijuje i vječno vrijedi, mjerodavno, pravomoćno proglašava ti si moj, moje si veselje, volim te ljubavlju milosrdnoga, dobrog Otca, božanskom ljubavlju. Na gori preobraženja, kad nam je dobro ovdje biti, postaje jasno što znači Isusovo obećanje, dođite, ja ću vas odmoriti, dođite, pogledajte moje pravo lice. Na ljudskom licu sina čovječijega blista sav sjaj, sve svjetlo i sva ljubav božjega sina. Mojsiju je od razgovora s Bogom iz lica izbijala svjetlost. Samuelovoj majici Jani, nakon molitve i zavjeta, lice više nije bilo kao prije. Isusu jedini Matej u evanđelju precizno opisuje, lice sjaji kao sunce i zove, pogledajte kako mi Otac daje i kraljevstvo, i slavu, i moć u vijeke vjekova, moja vlast neće proći. Samo u Matejevu evanđelju bit će zabilježen spasonosan Dodir, kojim Isus poslije nastupa kao tješitelj i sokoli apostole, svladane prevelikom objavom. Dodir nam je možda najpoznatiji od one žene koja je vjerovala, da će ozdraviti od svoje muke ako samo dotakne rub gospodinova odijela, ili od Marije Magdalene kad joj uskrsli ne dopušta da se s njime zadržava. I za apostole na gori preobraženja, jednako kao i za evanđelskog gubavca koji je molio ako hoćeš možeš me očistiti, Isusov je Dodir živi iskustveni dokaz utjelovljenja. Apostol Petar svjedoči, nije to mit nego je on sam očevidac, bio je s Isusom na svetoj gori. Na veličanstven prizor koji s dvojcom pratilaca vidi, Petar odgovara tako da nudi sjenice kao za blagdan sjenica kad narod slavi jaku ruku Božju koja ih je izvela u slobodu. Na Petrov prijedlog, Otac s neba daje odgovor svećanim proglasom o Isusu sinu svome. Biti kristov znači odazvati se gospodinu koji je u dialogu s nebom. Isus otkriva, odobrava i potvrđuje i zakon i proroke, cijeli stari zavijet dok razgovara s Mojsijem i Ilijom. Slično će doživjeti dvojica učenika na putu u Emaus kad im uskrsli Isus otkriva što sve u svim pismima ima o njemu, počev od Mojsija pa preko svih proroka. Zato Petar, Jakov i Ivan ne smiju nikome reći što su vidjeli na gori preobraženja sve dok Isus ne ustane od mrtvih. Tada se objavljuje tajna vjere. Biti kršćanin znači prihvatiti kad me Isus poziva zajedno s mojim bratom i vodi me u visine. Zove me da poođem zajedno s prvakom Petrom, nakar njegova brata Andrije nema, toliko se u pozadinu povukao. Petar, Jakov i Ivan, tri povlaštena svjedoka, bijahu ondje kad je Isus bio sve osim roditelja i stjerao iz sobe Jairove čerkice. Talita kumi, rekao je, i dokazao snagu svoje riječi, djevojčica nije umrla, ona spava. Pred svijetlim licem Sina Božjega smrt je samo san. Izabrani apostoli izbliza, vide i iz iskustva znaju. Njih će iste gospodin odabrati i kad na onoj drugoj, ne tako visokoj, maslinskoj gori pokaže svu krhkost, ranjivost, ljudskost svojega lica. Krvlju će se znojiti, spopas će ga smrtna tjeskoba. Vapi će, preklinjati iz dubine duše da ga mi mojiđe kalež, ali u taj čas neće se zaoriti moćan očev glas, a trojica privilegiranih zaspaće. Sada, kod preobraženja, otac je nebeski u središtu. Nekoć u starom zavjetu, visoko na svejtoj gori, moj si je razgovarao s bogom licem u lice. U visinama istoga choreba, proroku ili i bog se je objavio ne u oluji, potresu i požaru, nego u blaženom miru, u ugodnom, blagom povjetarcu. Prorok Daniel gledao je kako pradavni sjeda na prijestolje kao vječni sudac. Prijestol mu je od ognjenih jezika, kakvi će si ići na apostole, to je duh sveti. Pradavni je sveopći gospodar, njemu svi služe. Daniel je promatrao vatrenu rijeku koja izvire ispred njega. Apostoli sada vide oblak koji svijetli i čuju glas iz oblaka. Već kod Noe oblak služi za božji znak. Moj siju će navrh Sinaja, bog sijići u oblaku. Oblak je označavao božje prebivalište dok ih je vodio kroz pustinju, a poslije će obilježiti sveti hram u Jeruzalemu. Na oblacima nebeskim dolazi sin čovječji u Danielovu vidjenju. Prema evanđoskom opisu otac preobražava Isusa pred apostolima. Otac nebeski pokazuje i Mojsija i Iliju. Bog im daje da ustanu kad su poput svetoga Pavla pred silnom objavom pali na zemlju. Daje im da se podignu kao što će ljubljenom sinu dati da ustane od mrtvih. Kad mi u nekom mističnom trenutku božje miline, božjega glasa i svjetla osjetimo, hvala Bogu, da nam je lijepo ovdje biti, pa poželimo podići sjenice, da se zaustavimo, da se nastanimo, otac nam poručuje, evo, imate Isusa s vama i kad podignutih očiju ne vidite nikoga doli Isusa sama, njega slušajte, nahranite se i napojite dušu njegovim tijelom, njegovom krvlju. Petar u poslanici razjašnjava, došao je gospodin kad se utjelovio, kad je riječ tijelom postala i prebivala među nama. Došao je kad je nakon naše ljudske izdaje i teškoga križa, slavno uskrsnuo od mrtvih. Doći će jednom na kraju svih dana, kad sud bude sjeo i kad se knjige otvore, ali, kao utješna danica puna miline, Isus Hrist, naš gospodin, već danas, sada na oltaru, stiže u tijelu i krvi zato da se podigne od istoka sunčeva u srcima našim, već sada sviće i pruža prve zrake.