Čudesan ribolov (Iv 21,1-14)

ČUDESAN RIBOLOV Vrijedili odlomak o Čudesnu Ribolovu pred kraj Evanđelja po Ivanu čitati pod naslovom Kako nastaje crkva, još uvijek u vazmenoj osmini, dok traje punih pedeset dana vazmene radosti, razmotrimo izbliže ga na koji to način ovaj treći suset uskrsloga Krista s učenicima izvrsno ocrtava kako počinje crkva. Riječ je o ljudima koji su se poslušno odazvali Isusovoj zapovijedi da pođu u Galileju, kako su im žene s Kristova groba prenijele, ondje će ga vidjeti. Ondje su u svom kraju, gdje je imio bitelj, dom i posao, ondje gdje su na početku pošli za svetim rabijem iz Nazareta, kad ih je pozvao da ga slijede, da ih uvede u tajnu Božjega kraljevanja. Gospodin ih svojim čudesnim uskrsnućem nije odveo u neki zamišljeni svijet, nije ih poveo da pobjegnu iz svoje stvarnosti na neki viši stupaň, uskrs nas vodi u naš realan život. Kako nastaje crkva? Tako da uskrsli Isus u svojoj dobroti, dolazi k izmučenim radnicima, koji su neprospavanu noć proveli u naporu, dolazi k ribolovcima, koji su još jednom dali sve od sebe, ali ostali su, potko zna koji put, praznih ruku. Ulov nikakav, sav trud uzavud. Njima gospodin daje čudesno rješenje, koje će međutim oni sami svojim novim zalaganjem ostvariti. Odazivaju se posluhom i sudjelovanjem, voljom i radom, uspjeh je neočekivan, prekomjeran. Isus je učitelj, naziva ih dječicom, gojencima, u evanđolskom opisu stoji riječ, od koje se tvori pedagogija. U svojoj upravo majčinskoj pažljivosti, uskrsli Isus umornima, gladnima, promrzljima i neispavanima, sprema topao doručak. Kao odan poslužitelj, pruža im kruh, pruža im ribu, hrani ih, blaguju s njime. Pritom Isus je pripravio žar, baš onakav, kakav bijaše one noći kad su ga uhitili, kad je bilo hladno, pa se petar grijao s ostalima. U onome što sada slijedi, bit će to važno, samo na ta dva mjesta u svim novozavjetnim izvještajima naći ćemo takav žar. Je li previše ružno reći da crkva nastaje od isfrustriranih luzera? Evo ih opet u istoj njihovoj Galileji, gdje su od uvijek bili, u Galileji Poganskoj, daleko na sjeveru, krajnje udaljenoj od svetoga središta, ovdje su došli na svijet, ovdje provode svoj mali život, težak, zahtjevan, prezren. Gdje su bili, što su radili, što su postigli s nekoliko slavnih godina uz Isusa? Od silne škole, od vrhunske kristove pedagogije, ništa. Eto ih opet u istom ribolovu, na istom jezeru, koje za sebe Morem zovu, na istoj skromnoj lađici i još te noći ništa, poznato razočaranje. S takvim ljudima uskrsli Isus računa. Njima se obraća, i to ne s utjehom i terapijom, da im pruži pomoć, nego od njih traži, imaju li što za jelo. Pristup je njegov kao ono na početku, kad je našao gostoprimstvo u Petrovoj lađi, kad je od Petra bio tražio, da malko otplovi od obale, pa da iz njegove lađe može svima govoriti. Takvima u rano jutro Isus daje uputu za nov neobičan pokušaj ribolova. Ne čudimo se, što izmoreni potišteni u rani čas ne znaju tko je to na obali, premda je njegov glas zazvonio, razgovaraju s njime i slušaju zapovjed, koja ih vodi do čudesnoga ulova. Onaj jedan učenik, koji se dao voditi od Kristove ljubavi, prvi prepoznaje da je to gospodin, baš kao što je već na grobu povjerovao. Čudo koje se zbilo, sa sto pedeset i tri ulovljene velike ribe jasan je pokazatelj. Vjerojatno ipak Petar najbolje znao da je riječ o Isusovu namjernom pedagoškom ponavljanju, kako se u biblijskoj povijesti može više puta naći. Davno na početku, iako su svu noć ulovili i ništa nisu ulovili, Petar je na Kristovu riječ bio ponovno bacio mreže, izvezao je na pučinu i došao do čudesnoga ulova. Sada, čim čuje da je to gospodin, odmah se baca u more, da prepliva tih stotinjak metara i prvi do njega dođe, i prema grobu je prvoga dana bio trčao, prem da će drugi stići. I sada, kad Isus zadraži da donesu od ulova, Petar se isti čas penje i izvlači punu mrežu. Vuče njega k Isusu duša, savjest njegova. Onda na početku, potresen, bio je spoznao svoju griješnost i tražio je da Isus zbog toga ode od njega. O, i sada Petar sigurno dobro zna svoj grijeh, ali sada više ne traži idi od mene, nego ga čeka onaj dirljiv susret oproštenja strostrukim pitanjem o ljubavi, prema Kristovoj mudrosti uslijedit će nakon doručka, kad se okrijepe. Dobro je učiteljevo ponavljanje i donosi plod. Kad je prvi put među njih bio došao, morao je razjašnjavati da je to on, da nije duh, nego da ima kosti i meso, ruke i noge. Uspjeh je bitan i očit. Sada isprva do duše ne znaju da je to Isus, ali potom, sa straho poštovanjem, ništa ne pitaju, jer svi znaju da je to gospodin, ne mora im opet isticati ja sam to i iznova pokazivati ruke, noge, bok. Što je onaj jedan prvi shvatio i rekao, gospodin je, sada svi učenici poimlju. Pogađaju u središte kršćanske vjere. Pred uskrslim čovjekom Isusom jasno je, on je gospodin, kurios, adonai, bog s nama, emanuel, bog sin, reći će teologija poslije, druga božanska osoba.