Svadba za kraljeva sina (Mt 22,1-14)

This is a speech about the wedding feast prepared by God for his son Jesus Christ. It emphasizes the importance of accepting God's invitation and not ignoring it. The speaker discusses the dangers of idolizing work and material possessions, and highlights the need to prioritize God's call and accept the gift of salvation. The story of the wedding feast serves as a reminder to live a faithful and obedient life. Dobro došli na svadbenu gozbu koju Otac Nebeski pripravlja svome Sinu Isusu Kristu. Gozba je to koja je žrtva, žrtva je koja je gozba. Ovo je mjesto na kojem se hrani i duh čovjekov i tijelo, jer, kako dobro znamo, u središtu ove gozbe stoji onaj koji se daje svojim tijelom i svojom krvlju – sam naš Gospodin. Zahtjevno evanđelje o svadbi na koju se svatovi ne žele odazvati i za koju valja imati propisno odijelo, evanđelje koje poznajemo, na najbolji nam način ocrtava u toj dobro nam znanoj slici o gozbi kako će to biti u nebeskom kraljevstvu kojemu se nadamo kod Boga. Ali u isti mah ovaj odlomak daje naslutiti što je to pakao i muka koja ne prestaje, nego vječno traje. Svi imamo na ovaj ili onaj način iskustva što je svadba. Idemo u svatove! Velika je to radost ne samo za one koji sklapaju brak nego i za njihove obitelji. Pomno se odabire tko će biti pozvan. Jesmo li već imali iskustva s neprilikom oko termina? U isti čas ne mogu biti na dva mjesta. Valja dati prednost onomu što mi je važnije. Kako bi to bilo kad bih dobio poziv na svadbu onih ljudi koji me iskreno vol, a ja jednostavno ignoriram njihov poziv. Mi u našim međuljudskim odnosima jako dobro znamo što to znači ignorirati, prezreti u pravom smislu riječi. O tome Gospodin govori kada upozorava na onaj prvi problem. Ljudi su jednostavno zanemarili poziv, nisu htjeli doći. Možemo si predočiti bez poteškoća i onu drugu neugodnu situaciju: dolazim na svadbu ali sam u neuređenom prljavom odijelu. Možda se evo baš dogodilo da me je kiša uhvatila. I kako ću sad stupiti onamo gdje je sve lijepo dotjerano, oprano i blistavo? I jedna i druga slika jako dobro nam pomažu da shvatimo o čemu je riječ u ovom poznatom evanđelju u kojemu smijemo ponajprije razmišljati o tome kako li je tome sinu, kraljeviću, kojemu otac, kralj, priređuje vjenčanje i svadbeno slavlje. Došao je radostan trenutak, započet će zajednički život, on, zaručnik, sa svojom zaručnicom koju je odabrao. Radost ljubavi, ispunjenje, vrhunac! Koja je to radost za sina ili za kćer kada otac sa svoje strane preuzima svu brigu, on pripravlja svadbu!? Otac je taj, treba reći, koji prema Isusovoj usporedbi i priči iz života preuzima rizik. Sve je pripravio, a još ne zna hoće li se tko odazvati. Nema gostiju, a sav trud za pripravu gozbe već je uložen. O kako dobro razumijemo o čemu se ovdje radi u biblijskoj povijesti! Gozba je to, ali u njezinu je središtu Kristovo Tijelo i Krv, križ i muka, a onda i radost uskrsnuća! Prepoznajmo odmah, ako Kralj, Otac nebeski, pripravlja svadbu sinu svome, Isusu, onda je njegova zaručnica Crkva. To smo mi. Od početka tako se je zajednica Kristovih vjernika shvaćala i prepoznavala. Već u Starom zavjetu narod Božji promatra se kao zaručnica Boga samoga. Dobri Otac nebeski pripravlja sve što je potrebno za proslavu, za slavlje svoga sina, kao što je već davno kod proroka Izaije najavio, doći će onaj čas kada će biti, evo, na vrh gore u Jeruzalemu svadba na koju su svi pozvani. Ta gozba definitivno uklanja zastor grijeha. Prorok Jeremija, nešto malo poslije Izaije, najavio je novi savez, ne onaj kakav je prije bio. U novom savezu Bog kani upisati svoju božansku, mudru pouku za život u čovjekovo srce, ne više na kamene ploče. A mi ljudi kakvi smo? Zovemo se Crkva, a znamo kako već Kain na početku povijesti postupa. Kada mu Bog ljubazno, s interesom, upućuje svoju riječ i pita o njegovom unutarnjem stanju: »Odakle ta ljutnja, čemu to?«, kada mu daje dobrohotnu pouku: »Budeš li išao tim putem, kamo će te to odvesti?« Kain to ignorira, kao da Bog ništa nije rekao. Daje se voditi svojim bratoubilačkim nakanama. Još prije Isusa, Ivan Krstitelj dolazi, najavljuje blizinu kraljevstva Božjega i traži: »Obratite se!«. A kako smo mi ljudi reagirali? Krstitelj je uhićen, smaknut. U takav naš svijet dolazi Isus, za kojega će onda Ivan Evanđelist reći: »K svojima je došao!«. K nama dolazi. A kako ga mi primamo danas? Hoćemo li jednostavno ignorirati Kristov dolazak? Ne, nikako to ne želimo. Kad su neugodne i teške vremenske prilike samo junaci dolaze na svetu misu. I to je prvi znak. Mi ne ignoriramo Kristov poziv i kucanje njegova srca. Drugi problem nam je jednako poznat. Čovjek ima svoju njivu, mora se brinuti za to, mora voditi svoj posao. Gospodin Isus svojom nas prispodobom upozorava na tu veliku opasnost da si napravimo idole od vrijednoga posla, od brige za bližnjega, od zdrave ljubavi za obitelj, od potrebnoga ulaganja u vlastitu karijeru u lijepom smislu. Mogu nam postati nekakvo zlo kvazi-božanstvo kojemu se klanjamo. Mi ljudi imamo tu sposobnost. Toga nas Isus želi osloboditi jer je već sam u pustinji od samoga sotone doživio tu trostruku napast. »Nahrani se da ti želudac bude najvažniji!« Važna je hrana i prehrana, ali ako to postane najvažnije, ako postanem rob užitka, onda već ovdje na zemlji osjećam kako mi se život raspada. Doživio je Isus u pustinji onu drugu napast. »Popni se na vrh hrama i skoči, leti, budi nadčovjek!« Senzacija, spektakl, atrakcija. A Gospodin Isus pokazuje tko mu je najvažniji i kako mu je Očevo milosrđe daleko važnije od svega toga prividnoga sjaja. I napokon sam Isus prolazi kroz onu napast koju možda najviše poznajemo, a to je naša potreba za stjecanjem. Da imam. Sotona nudi: »Stekni cijeli svijet!« Vrlo smo skloni stjecanju. Bilo da je riječ o financijama kako to nažalost poznajemo iz javnosti, iz sudskih procesa. Bilo da je riječ o emocijama gdje drugog čovjeka iscrpljujem samo da meni bude dobro, da se nahranim njegovim unutarnjim životom. Bilo da stječem titule, znanje, onakvo znanje kojim se mogu praviti važan pred drugima, a ne da ga upotrijebim za nešto dobro, i tako dalje. Mnogo bi se toga moglo nabrajati, a možda je najzgodnije upozoriti kako je biblijska riječ koja označava Boga zapravo ista ona riječ koja bi mogla označavati ekran, ono u što gledam, mobitel, kompjuter, televizor. Kome ja to poklanjam svoje vrijeme? Kome se klanjam? Za odrasloga vjernika najlakše je prepoznati tko je moj Bog tako da pogledam kome ili čemu najviše vremena posvećujem. Gospodin Isus rješava i ovaj drugi problem svojom poznatom izrekom. Ovo je trebalo činiti, poslušati Božji poziv, a ono ne zanemariti. Treba se brinuti i za hranu, i za odijelo, i za obitelj, i za sigurnost na zemlji, sve je to potrebno. Ali slušati Božji glas ključno je, osnovno. I napokon, ono najteže od čega nas Gospodin želi osloboditi jest da ne dolazimo na njegovu gozbu na svetogrdan način, tako da zanemarimo ono odijelo koje nam on sam želi dati. Usporedba je jasna. Ako su pozvali ljude s ulica i raskrižja, pa nisu se sami ljudi mogli urediti i opremiti. Dakle, otac kralj očito se pobrinuo da svaki od njih dobije prikladno odijelo, da se čovjek uredi pri ulasku u svadbenu dvoranu. A jedan je očito pokušao na svoj ulaz ući. Po svome je htio doći na svadbeno slavlje. To nam se može dogoditi kada u Crkvi svoje namećemo, pa onda kritiziramo i papu i svećenike i biskupe i ljude oko sebe. Mislimo kako smo samo mi u pravu. Gospodin Isus vrlo žestoko u svojoj usporedbi govori protiv toga. Dakle, ne diktirati drugima i praviti se važan, nego: primi ono odijelo koje ti Bog daje, ubijeli svoju haljinu u krvi Jaganjčevoj kako Knjiga Otkrivenja kaže! Završimo vrlo jednostavno. Ovom prispodobom, ovom usporedbom, pričom iz života, Gospodin nam govori o praktičnom vjerničkom životu: Slušaj Božji poziv! Božji poziv stavi na prvo mjesto! I napokon, primi onu časnu odoru koju ti sam Isus daje jer ti daje svoju vlastitu haljinu!