Biblijske osnove svećeništva

Svećenik – biblijske osnove Melkisedek, Aron, veliki svećenik – Isus Krist Svećenicima, redovnicima, đakonima Varaždinske biskupije, 11. 12. 2023. Na početku bih, kao pozadinu, da to stoji nekako u pozadini, kako bismo svetopisamske tekstove mogli što više primijeniti, volio bih predložiti tri pitanja za osobni rad, promišljanje i molitvu koja se tiču primjene. Kako se ja, kao svećenik, mogu okoristiti biblijskim primjerima? 1. Ponajprije: Koji prinos ja dajem Bogu? Što ja to Bogu prinosim realno u svome životu? 2. Drugo pitanje: U čemu sam se ja najviše iznevjerio Bogu? Ili koji je moj najveći grijeh – koji mi je onda Gospodin oprostio? To je iskustvo koje je zapravo nevjerojatno važno da shvatimo uopće što to znači služiti pomirenju. 3. I napokon: Što me najbolje sjedinjuje s Isusom? Što mi to pomaže da se najviše pridružim, povežem s njime? Pra-svećenik Melkisedek Sva ova pitanja neka stoje u pozadini, za moj jednostavan poziv pogledajmo ponajprije onoga zapravo dobro poznatoga pra-svećenika u Svetom pismu, koji je opisan u Knjizi Postanka u završnom dijelu četrnaestoga poglavlja, koje je poglavlje velikog rata, rata cijeloga svijeta praktički. Znamo da se taj čovjek u Svetom pismu pojavljuje u susretu s Abrahamom i na to će se vratiti novozavjetna Poslanica Hebrejima, zbog koje najviše i proučavamo i otkrivamo važnost i vrijednost starozavjetnog Melkisedeka. Prvo što smijemo primijetiti, taj svećenik kad se obraća Abrahamu onda pokazuje jedno znanje i bliskost koja nas može začuditi, prvi susret, ali svećenik Abrahama zna po imenu i on sa svoje strane prinosi, što već znamo dobro, ono što će postati središte liturgijske prakse kroz cijeli novi zavjet. Od njega to imamo, on evo iznosi kao dar kruh i vino, u mudrosnoj literaturi to će onda biti već malko drugačije tumačeno, pa je onda kruh i vino, to je mudrost kojom se pravedni, kojim se mudraci hrane, pa vidimo da je onda nekako put normalan do toga da onda Isus to uzdigne na još višu razinu i kaže, e, to je moje tijelo i moja krv. Zašto nam je Melkisedek važan? Pa zato što de facto kad uzmemo sve to pismo pa lista,o od početka, samu riječ koja znači svećenik u hebrejskom odnosno u grčkom je prijevodu, naći ćemo upravo kod Melkisedeka. Njegova će uloga biti zapravo dvostruka, jer on osim što je svećenik, on je ujedno i kralj i to ima dva važna momenta, jedno to mjesto kojemu je on kralj zove se Šalem. Šalem u hebrejskom je znači ono što je cjelovito, ono što je neokrnjeno, što je smireno. Isti je korijen od kojega dolazi dobro poznata riječ šalom, ali nekako u biblijskoj tradiciji, premda nema nekakvoga sada uhvatljivoga dokaza, obično se kaže pa to je ono područje gdje će onda mnogo godina kasnije biti sveti grad Jeruzalem sa i Jeruzalemskim hramom. Samo njegovo ime je prevažno jer njegovo ime znači »moj kralj je pravednost« i tako nekako shvaćamo, on je kralj, dakle on ima vlast kraljevsku kao što i drugih devet kraljeva u tom istom poglavlju imaju vlast ali tih drugih devet kraljeva što je tipično za naš svijet je dalo se na ratovanje. Njihova kraljevska vlast je ratovanje, petorica protiv četvorice, posebnost Melkisedekaka jest i to nam može biti isto rekao bih prvo ohrabrenje u našem svećeničkom radu, on je izvan tog ljudskog ratovanja, on nije uključen u taj rat, on je zapravo deseti kralj i onda bi po logici evo i on trebao biti u tom sveopćem ratu ali on je izvan toga. Sigurno već znate, svećenici bolje nego ja, naša ljudska narav je uvijek u nekim natezanjima ali svećenik nije tu zato da bude ukopan u te sitne ratove. Po čemu nam je Melkisedek još puno važniji, ne samo po tome što ne ratuje, nego zato što nam on i to je u Sveom pismu doista važno, to treba istaknuti, od početka je čovjek definiran kao stvorenje na sliku Božju i mi vidimo neke konkretne pojedinosti po čemu je čovjek doista na sliku Božju. A tek kod Melkisedeka mi otkrivamo kako biti na sliku Božju znači donositi blagoslov kao što naravno u svetom pismu Bog blagoslivlja. Melkisedek blagoslivlja kao što Bog blagoslivlja, dakle nije samo čovjek pasivni primatelj blagoslova kao ribe i ptice, kao sedmi dan, Dan Gospodnji, nego je aktivni donositelj blagoslova i već kod Melkisedeka otkrivamo ono što dobro znamo i što je dio i hrvatskog jezika. Blagoslivljanje je dvostruko, svi mi na kraju svete mise molimo, zazivamo ili podjeljujemo Božji blagoslov pri čemu je to zapravo naša molba upućena Bogu, Bože ti blagoslovi u smislu zaštiti, daj život, daj plodnost i tako dalje. Međutim, isto tako u hrvatskom jako dobro razumljivo ne blagoslivlja on samo Abrahama, nego on blagoslivlja Boga i to je blagoslivljanje, za Marijin Hvalospjev blagoslovljen Bog, dakle posve odgovara hebrejski, biblijski način izražavanja onome što mi poznajemo iz svagdanjega života, evo dvosmjerna, eulogijska struktura. Blagoslivljam, zazivajući Božju pomoć, ali blagoslivljam Boga slaveći ga i hvaleći ga, u tom blagoslovu i to bi bilo isto važno rekao bih za svećeničku praksu, mislim da bi i od pomoći, Melkisedek prepoznaje što je tu Božje djelo, što je od Boga. Ključna, odlučujuća, nevjerojatna pobjeda Abrahamova, on je uključen u rat ne zato što je htio ratovati, nego zato što je želio spasiti svoga nećaka Lota i on na doista čudesan način, pazite sad 318 svojih junaka, on pobjeđuje u ratu gdje je uključeno četiri kraljevske vojske proti pet kraljevskih vojski i svećenik potvrđuje ovo što se je dogodilo. To je čisto Božje djelo, pomoći ljudima da prepoznaju gdje je i kako je Bog na dijelu, susret sa ovim svećenikom u životu Abrahama, praoca naše vjere, je odlučujući nama vrlo utješan, dakle koje je djelovanje svećeničko u životu Abrahama. Ponajprije ovdje počinje ono davanje desetine Bogu koje će onda jako praoca izravno primijeniti u svome zavjetu i to je zapravo odskočna daska da već sada shvatimo Isus ovo predanje nije deset postola, nije desetina nego sve daje Ocu. Ta gradacija nam je važna da vidimo kako je početak ovdje, a onda kod Isusa je to doista samoga sebe daje, ali je nešto drugo isto važno i to je doista za povijest svijeta velika stvar, mi do danas imamo ratnička osvajanja i zadržavamo što smo osvojili. A u susretu sa svećenikom počinje doista nova stranica u povijesti svijeta, Abraham se odriče, on je pobjednik, ali se odriče ratnoga plijena, ne zadržava, daje ga, to je vrlo važno kako svećenik utječe na povijest svijeta. Međutim, nijedno ni drugo nije u središtu, ni to što on daje desetinu, niti što se odriče ratnoga plijena, nego bih rekao i to je doista najutješnije, najdublje, najvažnije. Svećenik Abrahama dovodi ili u susretu sa svećenikom Abraham dolazi do bitne nove teološke spoznaje. Prvo uočimo jedan fenomen, već prije piše da je Abraham zazivao Božje ime, što će reći molio se, to je izraz biblijski, ali tek ovdje, u susretu sa svećenikom, Abraham po prvi puta izgovara sve to Božje ime, evo hrvatska tradicija poznaje ime Jahve. To je kao što mi u Novom Zavjetu kažemo Isus za Gospodina Isusa, dakle izgovaramo ime Isusa, ovo kao Božje, kao Gospodnje ime, tako Stari Zavjet nema samo opću imenicu Bog, nego ima evo vlastito ime Jahve koje Abraham ovdje u susretu sa svećenikom prvi put izgovara, ali još nešto bitno, tek u susretu sa svećenikom, kod Abrahama nalazimo definiciju, shvaćanje koje i kakav je njegov Bog, onaj Gospodin koji ga je pozvao, dakle imao je osobno duhovno iskustvo, sada je prema riječima Abrahamovim, a tu je spoznaju dobio u susretu sa svećenikom, on po prvi puta jasno kaže, kao što je Melkisedek definiran da je svećenik Boga svevišnjega, tako sada Abraham u svojoj prisezi kaže, moj Bog je svevišnji, dakle bitno shvaćanje koje i kakav je Bog zbiva se u susretu sa svećenikom, što je sigurno i naše svagdanje iskustvo, to zapravo možda ljudi najviše i očekuju, da ih mi podupremo u upoznavanju Boga, ovo izraz svevišnji nama je zapravo jako jasno, to je i u hebrejskom i u hrvatskom, onaj koji je iznad svih, najviši, najviše autoritet, najuzvišeniji, ali je i još nešto drugo. Ne želim ja reći da Abraham prije nije znao da je Bog stvoritelj, nego samo to hoću reći, u susretu sa svećenikom on to izgovara, on ima definiranu vjeru, jasno kaže, moj Bog koji me je pozvao, nije samo neko privatno iskustvo ili nije samo kako se to često kaže, Bog mojega naroda protiv drugih bogova, nego to je Bog koji je stvoritelj. Ovdje se rabi izraz koji, smijemo doslovce prevesti, onaj koji uspostavlja, koji postavlja nebo i zemlju, to je plod susreta sa svećenikom, to znanje Abraham usvaja, svećenik to donosi u njegov život, ali isto tako, gledajući na kontekst, smijemo uvidjeti što se bitno zbiva sa Abrahamom nakon susreta sa svećenikom. Najvažnije stvari, prvo, tek nakon susreta sa svećenikom mi imamo prvu napisanu, zapisanu Abrahamovu molitvu, dakle on postaje u pravom smislu molitelj, znamo i sadržaj te molitve, evo, obećao si mi, a nisi mi dao sina, ništa još nemam, dakle tu počinje pravi otvoreni razgovor s Bogom. Tu, nakon susreta sa svećenikom, mi se u svetom pismu po prvi put susrećemo uopće sa pojmom vjerovati, to je ono čuveno mjesto koje će onda sveti Pavao tri, četiri puta isticati, Abraham je povjerovao, to se zbilo nakon susreta sa svećenikom i napokon to da je Abraham u savezu s Bogom, da Bog sklapa s njime savez, zbiva se također nakon susreta sa Melkisedekom. Evo nekoliko sitnica koje su poznate, koje su dio svetoga teksta, moj poziv da jednostavno se prisjetimo, da ponovno zavirimo u taj tekst i vidimo koliko nam to može pomoći u tom našem zvanju koje nam je Bog dodijelio. Aron, otac svećeničkoga roda Drugi korak jednako tako ili možda još i poznatiji je pogled na onoga čovjeka koji je prema starozavjetnomu zakonu praotac svećeničke obitelji i prvi veliki svećenik. Aron nam je jednako tako poznat, kad bismo htjeli proći sav Aronov život, onda bismo trebali praktički proći sve ono što se tiče i Mojsija, od knjige Izlaska pa do Knjige Brojeva, odnosno i u Ponovljenom Zakonu još refleksija, on je umro u knjizi Brojeva, tako da puno toga je i siguran sam da nam je to najvećim dijelom sve poznato. A ja bih vas pozvao da pogledamo one stvari koje mi se čine da su posebno vrijedne za njegovu svećeničku ulogu. Prvo ću primijetiti kako on stupa na povijesnu scenu biblijsku, tj. dolazi u susret izbavitelju i voditelju naroda po Božjem nalogu. Boga je to najavio Mojsiju, Boga kaže Aronu idi svom bratu ususret, drugo, jednako važno, zaključak njegova života, prelazak s ovoga svijeta također se zbiva po Božjem nalogu koji je primio preko Mojsija. Bog Mojsiju kaže, evo sada će tvoj brat poći na goru i umrijeti, zapravo je Aron svojom smrću uzor za Mojsijevu smrt, kao što je tvoj brat umro, tako i ti, pridruži se precima. Dakle, ta nevjerojatna ljudska, odnosno svećenička poslušnost uključuje i dovršetak zemaljskoga života i tako shvaćamo zašto Pavao genijalni kaže za Isusa, bio je poslušan do smrti i onda razjašnjava do smrti na križu, pa već je Mojsije je poslušan do smrti, ali je veliki korak naprijed kada je to smrt ne obična ljudska prirodna smrt, nego je smrt na križu, zato je to razjašnjenje. Tko je Aron? Aron je ponajprije Mojsijev brat koji je s njime od početka onog zadatka koji Bog daje, ajmo način ono uzeti, Mojsije je civilni voditelj naroda, on je poglavar zajednice, on je onaj koji se treba brinuti za pitanje upravljanja narodom. Ali Aron je odmah tu uz njega i ono što je nama najsimpatičnije to je čovjek koji u sve to pismo ulazi s radošću u srcu, kada mu Bog kaže idi u sred svome bratu, onda se Aron veseli što vidi Mojsija, obradovao se svome bratu, evo to je početak, Aron je čovjek koji se svome bratu veseli, lako možemo primijeniti na naš svagdanji život. Mi imamo i točne podatke koje nam zapravo otkrivaju da bi on bio prvorođenac, dakle s time već pripada Bogu, i tri je godine stariji od Mojsija, a kad kreću u, sedmom poglavlju piše da u Knjizi Izlaska, kad kreću u veliku akciju oslobađanja, kad stupaju pred faraona, onda Biblija kaže da imaju Mojsije osamdeset, a Aron osamdeset tri. Mi znamo što Biblija kaže o ljudskoj dobi, sedamdeset, ako smo jaki osamdeset, dakle opet imamo fenomen, slično kao kod Abrahama, kada bi po ljudsku bio kraj, dakle sile su potrošene, gotove, Bog daje novi početak, čak je kod Arona, evo ta dob je premašena, dakle on već ima osamdeset i tri godine. Vrlo važno za shvaćanje biblijskoga mjesta Aronova je činjenica, a to će biti sporno, da Bog Aronu govori, Bog je ne samo Mojsiju govorio, nego i Aronu, rekao mu je: »Idi ususret svome bratu!« u Levitskom zakoniku vrlo jasno definira: »Ti Arone i tvoji sinovi, vi ste zaduženi za ono što je sveto i čisto.« Ista stvar se ponavlja u knjizi Brojeva, nama je važno ovo da Bog govori, ima riječi koje su upućene baš Aronu, a ta riječ druga, pomalo je ponavljanje istoga, ti si taj koji je zadužen za ono što se meni prinosi. To je pomalo sve u onom, u mojem prvom pitanju, a koji je to prinos koji ja dajem Bogu, što ja to sa svoje strane dajem Bogu, što mu prinosim, kod Melkisedeka je ovo kruh i vino, a ovdje je definicija, pa to bi bilo bitno svećeničko, ono što se Bogu daje, ono što se Bogu prinosi, a njegova uloga u životu Mojsijevu je izravno definirana. Čak se dotle sve to pismo nema po teškoći reći, Mojsije će tebi biti Bog, a ti ćeš mu biti prorok, dakle onaj odnos koji vrijedi između Boga i proroka, taj odnos vrijedi između Mojsija i Arona, dakle Aron ima vrlo važnu ulogu u životu zajednice, preko Mojsija je onaj koji bi bio recimo politička vlast, ali Aron je toliko uključen da premda Gospodin najavljuje da će Mojsijev štap odigrati ulogu ključnu, zapravo je od početka Aronov štap koji onda, ili preko kojega Bog izvodi čudesa, kao na primjer kad se štap pretvori u zmiju pred faraonom, ili kada su vode postala krv i tako dalje. Aronov štap je uvršten u kovčeg zavjetni, od svih plemena, svako plemen ima svoj štap, svoj znak toga plemena, Aronov je štap procvao, dakle uključen i to na poseban način u život zajednice. Sasvim jasno se kaže, sva ona znamenja, čudesna dijela, Božji sud nad Egiptom, po kojemu će onda Božji narod biti oslobođen, Mojsije izvodi zajedno s Aronom, dakle oni su najbliži suradnici. Onaj ključni propis o Pashi, koji zapravo znamo napamet, uvijek ga čitamo u vazmenom trodnevlju i tamo prepoznajemo Bog govori Mojsiju i Aronu. Vrlo često Mojsije je posrednik, evo u Levitskom zakoniku praktično od počeka do kraja Bog govori Mojsiju, Mojsije treba prenijeti, ali imamo situacije koje su nama važne gdje su Mojsije i Aron zajedno slušatelji propisa, zajedno to prenose. Nevjerojatno je koliko se naglašava ta suradnja i sasvim konkretno u onom dobro poznatom odlomku koju znamo već iz prve kateheze, Jošua, još je dječak, još je dijete, treba voditi boj protiv Amaleka, Amalek je praktički Sotona, dakle to je Božji neprijatelj, ali Mojsije ga ne ostavlja samog nego je Mojsije molitveni pokrovitelj i u toj molitvi pomažu mu Aron i Hur, dakle ona poznata scena gdje pobjeda dolazi onda kad Mojsije ima uzdignute ruke, također u svetom prostoru na Sinaju kada narod treba ostati dolje neka se nitko ne primiče, Aron je tu uz Mojsija, dakle ima pristup u sveti prostor Božje blizine i već knjiga izlaska jasno definira tko će on biti, kakva će biti njegova službena uloga u Božjemu narodu, precizno se opisuje svećenička služba. Ali nama je Aron važan zbog toga, i odatle ono moje pitanje u čemu sam se ja najviše iznevjerio Bogu, kao što je Petar triput zatajio Isusa, Aron je čovjek koji prolazi tešku krizu i kušnju u kojoj je pokleknuo, pao. Stvari su poprilično razumljive ljudski, Mojsija nema, ne znamo šta je s njim, a nama treba u životu orijentir, za kim ćemo ići, daj ti nama napravi Boga, dakle taj prijedlog je naravno u sebi već stupidan, napravljeni Bog sigurno nije Bog, ali je nama veliki problem što Aron praktički bez ikakvog okolišanja, skoro kao da je imao već spreman odgovor, prihvaća taj prijedlog, dakle nije on autoritet nego narod traži i on odmah daje svoju ideju što napraviti. Đakon Stjepan kad pregledava povijest spasenja, dakle put Božjega naroda, onda ističe upravo to kao temeljni primjer otpada od vjere, apostazije, neposluha Bogu. Da kako da se tu skriva ne samo evo lik teleta salivenog, zlatnog teleta, nego i još jedan naglasak koliko je to promašeno i glupo, jer asirska povijesna vlast ima simbol kralja, tako da je to tijelo bika, bik bi trebao biti onaj koji snagu označava, a ovo je jedno obično tele, dakle i u tome se skriva naglasak, ovo što se ovdje radi to je potpuno promašeno, potpuno krivo, potpuno bezvezno. Problem je u tome što on sudjeluju u tome dotle da čak gradi žrtvenik tom napravljenom Bogu. Ali onda ostaje nama otvoreno, i na to vas pozivam da ponovno pogledate taj nevjerojatno dobro poznati tekst, onda Aron predlaže »Ajmo mi sutra napraviti svečanost za Gospodina, za Jahvu!«. Je li to neki, vrlo razumljiv i zdrav, pokušaj čovjeka, koji je vidio kamo je to krenulo, pa da nekako vrati natrag stvari, da dovede opet ljude k pravomu Bogu, jer je sam vrlo čudno postupio? Znamo kako je stvar završila, ljudi su se ni deset poglavlja nakon što su rekli da sve što Gospodin kaže vršit ćemo, oni od svoje volje odlučuju, sad su se evo tako brzo dali na klanjanje lažnome Bogu što je, mislim, naša ljudska nara je takva da to možemo vrlo brzo biti nevjerni Bogu. Moj sije se vraća s gore, zna da je Aron tu i Arona pita da položi račun i tu dolazi ono što je, rekao bih, pokazatelj najiskonskije ljudske slabosti na razini dječjeg vrtića, već znate, što je Aronov odgovor. Prvo: » Ah, narod je tvrde šije, narod je problem, narod je loš. I onda su oni meni dali zlato, ja sam ubacio zlato u vatru i izišlo je tele«, tako je kao dijete u dječjem vrtiću, ja nisam ništa kriv, to se samo dogodilo. Evo čovjek koji je od Boga izabran i koji će biti svećenik pokazuje tu krajnju slabost, nesnalaženje, slomljenost, evo, smiješnih granica, to nam može biti veliko ohrabrenje ako takve stvari vidimo u svom vlastitom životu da možda, evo, to je lako moguće da smo negdje slično i mi se našli u nebranom grožđu gdje jednostavno nismo imali nikakve isprike nego smo na čudan način pokušavali zanijekat. To je čovjek koji će i nakon svega toga i nakon što bude službeno postavljen na svećeničku službu, opet će on sudjelovati u pobuni sestra Mirjam i on, dakle, najbliži, praktički se bune protiv Mojsija. Takav čovjek, kažem, smijemo misliti na Petra koji je triput zatajio Isusa pa nam je nekako to lakše, on je prema Božjem planu posvećen da bude veliki svećenik u Božjem narodu, pri čemu se u žrtvi posvetnici dodiruju, posvećuju, škrope se, čini se namjerno upravo tri organa, jedno je uho, dakle, slušaj Božju riječ, slušati Božji glas zapravo znači u Svetom pismu poštivati Božji autoritet. Ruka je simbol moći za djelovanje, to je sposobnost da radim, da imam vlast nad nečim, to je redoviti biblijski izraz koji je i u Hrvatskom, nešto mi ide od ruke i nešto mi ne ide od ruke. Ili nešto je u mojim rukama, nešto nije, dakle, isti način izražavanja imamo i mi. Djeluj, izvršavaj svoju vlast. I napokon noga je posvećena, što je po svoj prilici u Bibliji vrlo jasno. U Bibliji hodati i živjeti je najčešće jedno te isto, što i u hrvatskom razumijemo, nečiji životni put, životni hod. Što on radi? Sigurno, on je zadužen za prinošenje žrtava, točno. Međutim, prvo što on radi, jest opet, kao i kod Melkisedeka, cijelu zajednicu on blagoslivlja. Smijemo misliti na onaj dobro poznati Aronu blagoslov: »Neka te Gospodin blagoslovi i čuva, neka te licem svojim obasja!« I vrlo vrijedno, vrlo važno za biblijsko shvaćanje, pri toj prvoj službi, svećeničkoj, Aronovoj, blagoslivljanju naroda, objavljuje se Božja slava ne samo za Mojsija, ne samo za izabrane pojedince, nego za sav narod. Cijela zajednica ima uvid u tu veličinu, važnost Božju. I posebno bih htio s vama promotriti ono što mi se čini da je središnje, koja je uloga Aronova u Danu pomirenja. On izvršava obred pomirenja, biblijska riječ koja označava doslovce pokrivanje, prekrivanje, podmirenje, pokriveni su dugovi, to je njegova uloga. Pogotovo će biti u Novom Zavjetu važno, on ponajprije mora prinijeti žrtvu za svoju vlastiti grijeh, za svoju grešnost. I vrlo zanimljivo, ponekad pređemo preko toga u Bibliji, on nabraja krivnje cijele zajednice. Mi danas, pogotovo od Papa Ivana Pavla II. znamo za taj pojam čišćenje pamćenja, suočavanje sa grešnom prošlošću, ne zato da bismo se na krivi način kažnjavali, nego da se suočimo sa svojom realnošću, da jednostavno vidimo, da ne zatajujemo ni pred sobom svoje grijehe, svoje krivnje. I vrlo utješno, stari Zavjet kad govori o opraštanju pri žrtvi pomirnici, pri obredu pomirenja, onda se ustrajno služi teološkim pasivom, jer to nije djelo svećenika, nego Bog oprašta. To je praktički isto u novozavjetnoj teologiji, posebno vezano uz svetu ispovjed. Bog daje oproštenje, njima je oprošteno, biva im oprošteno, to sada Bog radi. Poslanica Hebrejima će istaknuti to što Aaron ima kao svoju službu, to je od Boga. To je ključ za razumijevanje Biblijskog svećeništva, nije ljudski proizvod. Veliki svećenik Isus Krist I tu bih vas pozvao na još malo strpljivosti, glavne stvari koje svi već poznajemo, uzimam ponajprije iz poslanice Hebrejima i uočavam, za razliku od starozavjetnoga Melkisedeka, za kojega će poslanica Hebrejima istaknuti, evo ga, on je bez rodoslovlja, pa će onda reći on je praktički nalik sinu Božjemu, dakle Sveto pismo, već u Melkisedeku gleda, aha, tako nešto, jest Božji Sin koji dolazi. Pogled na Melkisedeka podsjeća nas na Isusa. I tako dolazimo do ključnoga pitanja koje već svi poznajemo odgovor, dobro, Melkisedek je svećenik, a kad gledamo na novi zavjet, a tko je tu svećenik, Hebrejska riječ kohen, koja se prevodi već u starom zavjetu u hiereus, ono je koje je vezano sve to, kom je to pripada u novom zavjetu, znate svi odgovor, u novom zavjetu je jedan jedini svećenik. U punom smislu riječi, samo za njega se primjenjuje taj izraz hiereus i Poslanica Hebrejima baš inzistira, jedan, dva, tri, četiri puta će reći da je to po onom određenju, po onoj naredbi, kako je to bilo kod Melkisedeka, tako se to ostvaruje u Isusu. I to je lako dokazati, Isus ne pripada plemenu Levijevu, odakle su bili starozavjetni svećenici, nego je iz Judina plemena, sama poslanica Hebrejima će reći nije to po njegovom rodoslovlju, dakle zato što je Isus pripadao obitelji svećeničkoj, nego snagom neuništivog, nerazorivog života. Nije to po starozavjetnom pravnom propisu, nego po živoj božjoj prisezi, zato što je Bog sam tako rekao, zato je Krist svećenik, pa je onda i iznad Mojsija. Evo to su sve misli poznate iz poslanice Hebrejima. Bog je taj koji ga određuje i postavlja ga iznad likova biblijskih. Ta posebnost je u poslanici Hebrejima odmah vrlo jasno sročena, pa to je onaj za koje ga je davno već prorok Natan Davidu donio obećanje, da će biti izravno Božje dijete, Božji sin. U tome je jedinstvenost i posebnost Isusova, a poslanica Hebrejima jako ističe Božji Sin preuzima ljudsku narav, pa je onda Bogu koji posvećuje i čovjek koji je posvećen su zajedno. Dakle i Posvetitelj, Bog, i čovjek koji je posvećen su od jednoga, to je Kristovo utjelovljenje. On je braći sličan. Jako lijepo da smo baš danas u srednjemu času molili i ovaj psalam u kojemu se nalazi to predanje: »Ja dolazim vršiti volju tvoju!« Ono što je specifično za poslanicu Hebrejima jest što ona kaže da to Isus izgovara, sin Božji, kaže Ocu dok ulazi u svijet, dakle u trenutku navještenja, u trenutku začeća pod uhu svetom, pod srcem Djevice Marije, u kraju Djevice Marije, od početka on govori o tome da je spreman vršiti volju Otčevu. Da pače dodatak bi bio da mu je to milina. Sin je Očeva milina, a Sinu je milina vršiti volju Očevu. Vrlo je jednostavan jezik Novoga Zavjeta i poznajemo ga, jedan je svećenik, ostali su prezbiterovi, odatle dolazi prezbiter, što doslovce znači oni koji su stariji i tako Novi Zavjet preuzima starozavjetni izraz starješine, moj si joj više nije mogao sam, pa je Bog rekao evo postavi i ostale, dakle to su voditelji zajednice koji imaju malo više iskustva od ostalih, oni su prezbiteri. Što iz toga slijedi za nas, nešto vrlo jednostavno, svećenik je u toliko svećenik ukoliko je sjedinjen s Isusom, to je ostvarivanje svećeništva, ne ono što bi nekako se moglo u prvim akciji činiti aha onaj koji okuplja bolje i koji ima živju zajednicu, to je da kako vrijedno i važno, ali zapravo svećenik sam onoliko koliko sam povezan s jednim pravim svećenikom. I zadnje što želim istaknuti je misao iz poslanice Hebrejima koja ističe da je Isus svećenik koji se je zaogrnulo slabošću, prihvatio ljudsku narav. On sam je iskušavan, dakle dopustio je da bude iskušavan, ponajprije u pustinji gdje se, nadam se za razliku od svih nas manje više, mi se ne moramo izravno susreti sa sotonom najčešće, osim u slučajevima teškim, a on dokraja se baš izravno i bio iskušavan od samog Sotone, zato može pomoći nama iskušavanima. On je patio, ali ta patnja nije bila uzaludna nego je bila pedagoška, naučio se je slušati, tako doslovce, dakle Isus se je naučio slušati, on koji je iznad Mojsija, on je poslušan, mi znamo da ta patnja nije tek u muci Isusovoj kao odrastao čovjek da trpi, nego što nam je posebno prisutno u božićnom vremenu pred kojim smo, pa od početka, već onda kada Josip iz svojih razloga razmišlja, na bolje da ja nju pustim u miru, idem ja svojim putem, neko ne ide svojim putem, takle od početka je tu problem. U visokoj trudnoći, dakle Isus pod majčinim srce moraju na popis, Herod hoće ubiti, dakle vrlo je jasno prikazano u svetom pismu da Isus dolazi u ovaj naš realni svijet koji mi jako dobro poznajemo i zato naša pjesma tako točno kaže Kyrie eleison: »on za nas trpi čim se rodi«. Njegovo dostojanstvo i svećenička veličina uopće ga nije poštedjela od tih najobičnijih, najnormalnijih, i najtežih ljudskih patnja, a ono čim ja bih htio završiti i zahvaliti vam na velikoj strpljivosti je misao koja je dobro poznata da je Isus za svoga života sa suzama upućivao molitve i prošnje. Kad se spominju »suze«, ja onda ću namjerno pomisliti i na Dijete Isusa, jer najnormalnije je da dijete iz puno razloga zaplače, već tu su Isusove suze. Kaže poslanica da je on se obraćao onome koji ga može spasiti od smrti, ali onda kaže poslanica da je on bio uslišan i to je nama ključ da shvatimo, dakle nije on preskočio smrt, dakle on je ušao i u muku i u križ i umro u grob, ali sva naša vjera počinje s time da je Isusova molitva da bude spašen od smrti uslišana dakako po njegovu uskrsnuću. Ne samo da vam kažem od srca hvala na produženom slušanju, nego vas želim opet podsjetiti na ona pitanja koja nekako namjerno želim da nam budu odskočna daska za primjenu: 1. što ja prinosim Bogu, kakav prinos ja dajem Bogu? Melkisedek je iznio kruh i vino. Aron je zadužen za ono što se prinosi Bogu. Isus sebe daje od početka: »Evo dolazim vršiti volju tvoju«. 2. Aron je nevjerojatno brzo, premda je znao za zapovijed: »Nemoj se klanjati nikom drugom!« prihvatio tu čudnu ideju i vrlo tužno je to sve skupa kako je postupio. U čemu sam se ja iznevjerio Bogu? Pa onda daj Bože i doživio ono pravo oproštenje koje stvara čovjeka. 3. I napokon, kad vidimo da je zapravo novozavjetni svećenik Isus, onda se, evo, sasvim konkretno pitam: Što mi to pomaže, što me najviše sjedinjuje s Isusom? Što mi najviše daje da budem povezan s njime? Velika vam hvala na pozornosti i strpljivosti.