Da li molitva ili pak razbojstvo i lopovluk? (Lk 19,45-48)

The passage discusses the significance of the temple and the misuse of its sacred space. It highlights Jesus' condemnation of the corrupt practices happening within the temple, emphasizing that prayer is a holy encounter and not a transaction. The passage also mentions historical references to the temple's construction and restoration, as well as the false accusations made against Jesus regarding the temple's destruction. It concludes by acknowledging that the temple sacrifices have ended, but Jesus' eternal sacrifice continues to bring redemption. Molitva ili razbojstvo ilo povluk Evanđelje bilježi kako je Isus, sveti, dobri i jaki, ušao u hram, ušao je u svoj dom. Malahija je davno proročki najavio, dođi će iznenada u hram svoj gospodin kojega tražimo, anđeo saveza za kojim žudimo. A mi ljudi, sitne duše trgovačke, trgujemo i sa životom samim, trgujemo usred bijela dana na oči svega svijeta, trgujemo ispod stola i ispod žita uvijeno rukavicama. Na prodaju je rat i mir, na prodaju je zdrava pamet, a najviše je magla na prodaju. I treba da nas gospodin odriješito izbaci, kao što zloduhe iz opsjednutoga nesretnika izgoni. U našemu svijetu sve je na prodaju i najveću svetinju za novac ćemo dati i samoga gospodina za trideset izdajničkih kovanica. Prema starozavjetnomu zakonu to je cijena, koju je trebalo platiti gospodaru, ako je domaća životinja ozlijedila njegova slugu. Prorok Zaharija prijima taj iznos, jer to je cijena, kojom je narod boži procijenio svojega gospodina. Ali molitva nije trgovanje, nego sveti susret čovjekove slobode i božije slobode. Isus žestoko opominje autoritetom svetoga pisma, baš kao što je na početku džavolsku napast zaustavio. Pisano je, kaže on, upozorava na proroka Izaiju, jer on bilježi božije obećanje, da je dom njegov dom molitve za sve narode. Isus donosi jeremijinu optužbu, umjesto hrama stvaramo si jazbinu nasilnih razbojnika i podlih lopova. Ali baš ovamo, u taj rukotvoreni hram, ponizni bog silazi, lišava se nebeskoga dostojanstva, dolazi k nama, da nam bude učitelj, iz dana u dan, blizak, sučutan, jedan od nas. U povijesti Božjega naroda već je veliki kralj David planirao izgradnju svetoga hrama, prikupljao materijal, izradio maketu. Salomon, sin njegov, izgradio ga i posvetio kao božje sveto prebivalište na zemlji. Prorok Jeremija osobito svjedoči kako je bila promašena o holost zbog hrama, pod Babilonom izgubili su sve. Hram je opljačkan, bogoslužje je dokinuto. Ali već knjiga Ezrina opisuje nov početak, drugi hram je podignut na mjesto staroga. Nehemija, kad je obnovio Jeruzalemske zidine, morao je silovito izbaciti sve koji zlorabe hramski prostor, koji treba biti posvećen bogoslužju. Judah Makabej, božji će hram osloboditi od diktature olimpskih i svih ostalih mitskih idola, uklonit će oskvrnjen žrtvenik i zapaliti iznova svjetlo. Osam dana Hanuke kao blagdan posvećenja slavi se do danas. Novi zavijet svjedoči kako je Herod veliki, cijeli jedan radni vijek posvetio uređenju čitave hramske gore Siona. Isusovi učenici od početka poštuju Jeruzalemski hram, sve dok nisu doživjeli progon, ne traže oni rasijep, pa za gospodina hram je mjesto njegova poučavanja, svi su ga slušali, bili su navezani na ono što čuju, prijanjali su uz mesiju. Veliki svećenik i njegova klika, a tako i pismoznanci, ljudi, slova i k tome voditelji naroda, umjesto da prepoznaju mesijanski čas božjega pohođenja, oni se svrstavaju među razbojnike iz pečine, kainovskim srcem traže kako smaknuti, kako upropastiti. Lažno će gospodina optužiti da planira rušenje hrama, ali on nije to rekao, nego ako vi razorite, ja ću ga podići. Na uskrs dokazuje da je govorio o hramu svojega tijela. I zaista hramskih žrtava više nema, ostade tek zid plaća, a Isusovu vječnu žrtvu i mi danas slavimo, jer ona i danas vrijedi i donosi otkupljenje.