Ekologijska apokaliptika proroka Joela

Andžaja Kovljević is discussing the topic of the prophet Joel and his ecological apocalypse. Joel is one of the minor prophets in the Bible and focuses on the end of human history. His apocalyptic vision includes the involvement of the entire created world, not just humans. Joel emphasizes the impact of the apocalypse on nature, mentioning plants, animals, and the land itself. He also highlights the loss of joy in the world. Despite being relatively unknown, Joel's message is significant and relevant, as it addresses the need for repentance and turning to God. Ja sam Andžaja Kovljević, naši kosti danas pater Niko Bilić, pater dobrodošli. Hvala od srca na pozivu, srdačan pozdrav svima vama dragi ljubitelji Riječi Božije. Veselim se da možemo još jednom zastati nad tim darom koji je svima nama povjeren. Veselim se da možemo još jednom, s jedne strane koliko je moguće, znanstveno odgovorno, znanstveno precizno, a opet što razumljivije, zaviriti u Riječ Božiju, ne samo da bismo dobili neke informacije, nego da doista pronađemo ono što nam može biti hrana za dušu. Naša današnja tema je prorok Joel, točnije rečeno ekologijska apokaliptika proroka Joela. O čemu ćemo razgovarati? Razgovarat ćemo o proroku Joelu, to je jedan od tzv. malih proroka u Bibliji, ima ih 12 uz 4 velika, ali dobro je znati da onda tu postoje još osim tih 12. Obično je uvijek trik pitanje što ćemo s Baruhom, pojavljuje se još jedan koji je po opsegu mali, oni se zovu malima samo zato što su njihove knjige, njihovi spisi su kratki, a Baruh je onaj kojeg imamo, zahvaljujući krpskom prijevodu, pa spada u onu novu skupinu tzv. deuterokanonskih knjiga. Dobro je također imati pameti i za shvaćanje proroka Joela i svih ostalih malih proroka, ipak su oni svih 12 građeni tako da njihovi spisi čine jednu cijelinu, pa je i to vrijedi imati na pameti. Je li nama Joel nepoznat? Pa mislim da normalnom poznavatelju naše vjere i svjetog pisma Joel je doista nepoznanica osim po imenu. Međutim, kada se sjetimo što smo to slušali na početku korizme na pepelnicu, onaj usrdan božji poziv vratite se k meni, u starom zavjetu obraćenje i povratak je jednoteisto. Sam Bog poziva vratje se k meni i onda još pridodaje razderite srca, a ne svoje haljine, onda vidimo da mi zapravo taj tekst poznajemo, draga nam je, jer govori o tom baš požijem usrdnom zovu na obraćenje i to stoji kao početak središnjeg dijela crkvene godine s korizmom, ćemo doći do uskrsa. A gle, onda ćemo na dan duhova, kada se praktički nalazimo u zaključku uskresnog vremena, opet čuti riječi o tome kako sam Bog najavljuje izliču duha svojega na svako tijelo, pa će onda svi postati proroci, i vi i vaša djeca, i staro i mlado, i gospodari i sluge. I onda sklačamo, čekaj, pa nama je zapravo Joel jako poznat, jer iz proroka Joela uzimamo čitanje koje označava početak korizme i na sam dan duhova će petar apostol izložiti što se zbilo tako da doslovce ponavlja riječi proroka Joela, prema tome taj nepoznati prorok nam je ipak poznat. Zašto nam je Joel važan i zašto možemo reći da on donosi ekologijsku apokalipsiku? Idemo apokalipičarem, jer on gleda na završetak ljudske povijesti, unutar zbirke, unutar knjige dvanestorice malih proroka, oni odmah se ističe po tome što čak pet puta ponavlja tu središnju temu dan gospodni, boži dan, dan gospodni, pri čemu se evo pokazuje ono što je poznato u svjetom pismu, onaj dan božjega suda, zaključak povijesti. Tako je, u tom smislu je on apokaliptički prorok, gleda na završetak i mi kad čujemo riječ apokalipsa, obično prije svega mislimo na ono što je negativno, na strašne stvari i toga kod Joela ima u velike. Mogli bismo reći da počinje iz nekog središta, hram božji više nema bogoslužija, ponovit će više puta evo da se žrte više ne prinose, a zašto kažem da je njegova apokaliptika ekologijska, iz vrlo jednostavnog razloga, kojega smo danas jako svjesni i mislim da nam je uvijek vrijedno baš u tom čuvanju našeg zajedničkog doma, koji je božji dar, evo ova zemlja na kojoj živimo, vraćati se baš na svjetopismo, jer tu ćemo naći mnoga nadahnuća pa i norme koje nisu samo plod našeg razmišljenja, a Joelova je apokaliptika ekologijska zato što govori o onoj apokalipsi, o onom završetku povijesti, u kojoj je doista uključen sav stvoreni svijet, dakle ne samo ljudi, a i to nam je važno. Drugi dio istina, drugi dio njegove knjige, ističe tek tada saznajemo da se on posebno koncentrira na sveti grad Jeruzalem i na zemlju Judinu, dakle to je ono što joj očekujemo u svetom pismu, ali prvi dio njegove knjige govori o sinovima ljudskim i o žiteljima sve zemlje, žiteljima tla zemaljskoga. To nije ona riječ koju možemo uzeti samo za jednu zemlju, eto u kojoj oni žive, držav, njihova domovina, nego to je doista izraz koji označava tlo zemaljsko, dakle svi ljudi na svijetu, to je prvi dio tog sveopćeg gleda njegovog, drugi dio je to što on doista obilno uključuje elemente iz prirode, tako će evo više puta ponoviti da se radi o lozi, smokvi, žitu. Pa tri dijela će mu biti više puta ponovljena, pogotovo u smislu suše i sve je presahnulo, nema toga, a onda će još pridodati nar, datulje, jabuku, dakle baš nabraja i više puta također spominje sve vočke, sve drveće na polju koje stradava od suše, dakle svijet prirode biljke. Onda, posebno ističe kako su u tu apokaliptičku patnju koja dolazi, u tu sveopću nestašicu, sušu, kao subjekti uključene i zvijeri, zvijeri poljske, izraz koji je poznan od početka Biblije, posebno spominje goveda i ovce i ono što nam je posebno drago i zašto kažem da je ta apokaliptika ekologijska, zato što on kaže kako i životinje, kada trpe jer je sve presušilo, žedne su, one čeznu za Bogom, to će još biti Joelove riječi čeznu za tobom, uzdišu za Bogom, dakle uključene su u tu okrenutost prema Bogu, uključena je priroda i dodatni vidik kada govorimo o bibljskoj apokaliptici, onda znamo da se elementi kojima se opisuje kraj svijeta, uzimlju s početka svetoga pisma iz izraštaja o stvaranju, to bi bilo obilježje biblijskih apokaliptičkih tekstova, dakle početak svijeta i kraj svijeta se dodiruju, a to je kod Joela također vidljivo kada govori o suncu koje će pomrčati, o mjesecu koje će postati kao krv, o tami koja će zavladati, sveopće tama, da pa će on sa više izraza, sa čak četir izraza upozoravati na tu tminu koja će zavladati, crn oblak, crnilo, tama, onda što nam je zapravo ugodno i lijepo, mi ćemo jedino kod Joela naći izraz koje nam je svima drag, a to je edenski vrt ili rajski vrt, dakle raj na zemlji, ali na žalost u negativnom kontekstu gdje napadač koji dolazi, silna vojska koja sve pred sobom melje, ispred sebe nalazi edenski vrt, dakle bujno bilje, životinje, punina života, a iza sebe kada prođe ostavlja sveopću pustoš, jad, dugu crnilo smrt. Vrhunac ekologijske apokaliptike bio bi u tome da zapravo Bog sam se obraća ne samo svome narodu i ljudima, nego se obraća tlu zemaljskom, dakle upotrebljava se ona riječ koja stoji na početku kao materijal od kojega je čovjek izrađen, u hebreskom je Adama, mi znamo da, i to se obično ističe, da Bog puno puta govori neboj se u svjetnom pismu, a ovdje je to neboj se upučeno tlu zemaljskom i još lijepše ako je nevolja koja se opisuje u toj apokalipsi koja dolazi posebno istaknuta kao nestajanje radosti, to je vrlo zanimljivo, radost se miče iz svijeta ljudi, iz hrama, pa i iz svijeta prirode. Sada Bog u tom preokretu koji dolazi, koji je vezan uz dan gospodin, govori tlu zemaljskom raduj se, dakle neboj se, raduj se, ali ne ljudima, nego baš stvorenom svijetu tlu zemaljskom. Što možete reći o tome tko je i gdje je Joel? Joel nam je zapravo kao osoba minimalno poznat, ono što možemo odmah reći je značenje njegova imena, to će nam biti dosta shvatljivo, dakle ovaj drugi dio El je manje više poznato, to znači evo boga, božanstvo, a Jo, što je nama recimo poznato iz imena Jošua, je jedan od skraćenih oblika svetog božijenega imena Jahve, prema tome njegovo ime znači Jahve je bog ili naš gospodin je bog, dakle s time je program njegova života zadan. A o njemu možemo reći još možda jednu sitnicu, kada u tekstu samome, i to nam nije nevažno, pronađemo da on govori u prvome licu, dakle njegovo Jah susrećemo, u proročkim tekstima ponekad to nije lako odrediti tko je zapravo govornik, pa i služba proroka je, to prenosi boži vječ, ali možemo naći, kada on recimo govori o hramu i prepozna je da su u hramu na službi poslužitelji boga mojega, on se njima obrača, on ih poziva na skrušenu molitvu, na obračenje, na usrednu molbu bogu zbog situacije u kojoj su se našli. Tako vidimo pred nama jedan prorok, koji očitiva pristup hramu i čak i njih potiče na molitvu, a druga sitnica je također vrlo važna, što on u toj svojoj knjizi donosi i svoju vlastitu molitvu, govoreći evo ja tebi vapim gospodine, jer je sve spaljeno, jer je sve opustošeno. To su evo dva mjesta gdje možemo precizno čuti njega, prepoznati ga i pokušati shvatiti kakva je on osoba, a ostaje nam pomalo otvreno pitanje u kojem to on vremenu živi, možda ćemo u danjem razgovoru kad istaknemo da se opisuje napad na Jeruzalem i baš je o provaljivanje u grad i da je evo i u samom hramu, da je dokinuto bogoslužje. Sklon sam razmišlja da ga ipak valja smijestiti u razdoblje evo kad je već se dogodio i pad pod Babilonom, dakle relativno bi to onda kasnije bilo, a pogotovo još kad se spomenju Grci, onda se čini da ga smijemo staviti u vrijeme koje je već blisko novom zavijetu. Kako piše Joel i koja je njegova tehnika? Mi znamo da je u proučavanju svakoga teksta ponajprije zadatak uočiti ono što smo već u osnovnoj školi naučili, a to je prepoznati kompoziciju, elemente, dijelove teksta. Kod Joela mi se čini da, eto jedno obilježje kod njega je, on voli ponavljanja svoje vrstne refrene, za koje bih rekao da su dio njegove tehnike. Najpoznatije je kada će on dva puta donijeti poziv, za koji, ne znamo točno je li to njegov poziv ili je zapravo prenesen boži poziv, zasvirajte ili zatrubite u rog na Sionu, dakle uz hram, rog je nama zapravo poznat jer svetkovine su bile označavane tako, to će biti ponovljeno jednom, pa onda se još jednom isti poziv pojavljuje, dakle recimo da se tako razdvajaju ili dva dijela su onog poglavlja, koje govori o svemu svijetu, u koju pljučuju prirodu, a u središtu stoji hram boži. Drugo će biti kada ponavlja jedan, dva, čak i tri puta, upozoravajući na taj teološki vidik apokalipse, u hramu nema više bogoslužija, ona glašava nestale su i prinosnice i ljevanice i to će ponoviti više puta. A ono što nam je također odmah se uočava kao dio njegove tehnike, reko bih, neke važne stvari, on će na kraju odlomka, očito svjesno, ponoviti dva puta. To i modernog urednika malo zbunjuje, pa se smatra možda je to pogreška, ali meni čini da uopće nije pogreška, nego je namjerno, naprimjer tamo na kraju drugog poglavlja, kad čitamo božju riječ, dakle to je božji govor, moj se narod nikad više postidjeti neće, to stoji jednom, onda se malo opisuje kontekst i onda se na kraju opet to isto ponavlja. Čini mi se da je to dio svjesni tehnike ovoga piste i da to ne moramo smatrati nekom eto zabunom, koja bi nastala u prenošenju teksta. Također možemo reći da je svojevrstno ponavljanje, kada želi istaknuti suprotnost ili kontrast, sasvim konkretno opisujući zapravo oholost agresora, koji je krenuo u sveopće uništavanje i pritom si umislio da je on netko, za njega prorok upotrebljava izraz, uzveličao se je u svojem djelovanju. I to je jedan dio tekstove, će urednik reći, pa to je možda povreška, zašto? Zato što se u idućem redku isto to govori, u posve pozitivnom kontekstu, opisujući Božje spasiteljsko djelovanje. Eto, ja ću predložiti da mi i to prepoznamo kao tehniku, pri čemu se ista riječ u prvom slučaju koristi kao upozorenje na odvratnu odbojnu oholost i sam tekst je takav, tipično za stari zavijek, je onda Bog, kada krene u obranu svoga naroda, veliku pobjedu ima nad tim agresorom, pa onda od njega samo ostaje smrad, koji se diže, evo, dakle, vrlo živopisnim jezikom se opisuje, mislim da i tako i smijemo to shvatiti. Dok se isti izraz u opisivanju Boga, pa kako shvaća posve pozitivno, jedna sitnica, a zapravo utješna, dva, barem dva puta, se ističe kako taj agresor koji dolazi i koji grozno uništava sve predsvom, da je on vrlo moćan. Upotrebljava se jedan od izraza, koji je i u hebrejskom jeziku nije redovit izraz za snagu veličinu, nego je baš poseban moć, vojnu moć, tako, veliku snagu označava, e, ali onda kada se govori o Bogu, isti taj pridjev će označavati kako je Božji tabor, Božja vojska, Bog sa svojom silom, također moćan, dakle, vrlo jednostavna tehnika, ista riječ označava, aha, Bog može izaći na kraj s time, dakle, mi ljudi smo preslabi i na nas to dolazi kao pohara, to isto je jedan od lijepih hrvatskih izraza koji se koristi u prijevodu, ali Bog to može i posebno se ističe onaj ko izvršava Božju riječ, taj ima moć, evo, dakle, ista riječ govori o pozitivnoj snazi. I ne manje važno, možda je i jače od ovoga ponavljanja, isto tako nije jedinstveno, toga imamo u Bibliji više puta, postupno otkrivanje. Ovdje, odmah na početku saznajemo da postoje skakavci, kao što su već u Egiptu bili jedno od lijepih hrvatskih zala, ovdje je to slika baš ovoga ekologijskoga, dakle, taj sud i taj užas koji dolazi apokaliptički, on uključuje prirodne sile četiri vrste skakavca, sa četiri posebne riječi, koji su predpostavljam i svakom čitatelju nerazumljive, jer to su hrvatski izrazi koje jedva ko zna. I onda se definira da su oni ti skakavci, da su Božja vojska, sam Bog govori, ja sam ih poslao, dakle, ono što je na početku prikazano kao sveopća, užasna, nezaustavljava nesreća, mi saznajemo, ipak je i to dio Božjega plana, čak mi se čini, to sad nek ostane moja predpostavka, da i te slike skakavca, ono što su jedni ostavili, dolaze drugi, pa su to pojali, pa što onda treći, četiri, dakle, potpuno uništenje, ali čini se da je to praktički isto, da smjera u istom smjeru kao i taj agresor, taj moćni narod koji napada, da su to zapravo dva opisa, ali mislim da se radi o istome. Dragi slušatelji, s Patrom Nikom Vilićem nastavljamo razgovor o ekologijskoj apokaliptici proroka Joela. Pater zadače proroka donositi Božju riječ. Čini li to Joel? Kod Joela nam je velika pomoć kad vidimo da knjiga ima zapravo svoj naslov, to je uobičajeno, gdje stoji, da je to riječ Božja, koja doslovce u hebreskom se dogodila ili, evo, zbila se je proroku Joelu, pa onda smijemo se poslužiti vrlo jednostavnom tehnikom, da sve što slijedi čitamo kao Božji riječi, osim ako baš nađemo razlog, a malo smo rekli negdje je očito prepoznatljivo da je to prorok, ovo ja, pa ćemo reći, eto, prorok govori, a većinom je to ipak Božji govor koji prorok prenosi, u ovoj knjizi najpoznatiji je taj ugodni dio po tome što, eto, očito to je Božji poziv starješinama, tj. voditeljima naroda, upozorenja, da dolazi ono što se nikad dogodilo nije, poziv svim stanovnicima i tu će biti oba izraza upotrebljena svim stanovnicima zemlje, što možemo shvatiti domovine, države, ali onda kasnije i svi žitelji, svi stanovnici tla zemajskog što shvaćamo doista općenito, onda posebno se Bog ovraća onima koji su pijanci, koji su opijeni, da se razbude, da se otrijezne, onda, evo, poseban poziv oračima i vinogradarima koji izravno trpe od suše, općene stašice, požara koji hara, onda, zanimljivo, evo, to isto je zgodno vidjeti original, zapravo se, i to je vjerojatno isto Božja riječ, Bog sada u jednini obraća narodu, promatrajući ga kao zaručnicu, i to je sasvim normalno biblijskom načinu govora, da se Božji narod promatra kao personificirana ženska osoba i nju poziva, evo, na tugovanje, na plač, kao jedna zaručnica koja je praktički ostala bez zaručnika i sada tuguje, žaluje nad njim jer je poginuo. Posebno vrijedi uočiti i poziv svećenicima, rekli smo da ta apokalipsa ima veze baš i sa samim hramom, zapravo i to će nam biti jedno od najutješnijih stvari, da ovdje prorok donosi baš izravno i svećenicima poziv na molitvu i čak, evo, naputak što i kako da moli. A najljepše nam je pronaći, kao potpredu da doista prorok donosi Božju riječ, ona mjesta gdje se vidi da sad Bog u prvome licu govori, to je vidljivo već na početku kada Bog govori da je moja zemlja, dakle njegova Božja zemlja je napadnuta, agresor je prekrio, onda u drugom dijelu je opet moja zemlja, svi narodi su je razdijelili, tako da sam Bog kao lik povezuje ta dva dijela. Jedan je više sveopći, a drugi je možda više okrenut baš na ljudeju i Jeruzalem. Jasno će biti prepoznatljivo da Bog govori o svojoj svetoj gori, Sion, i posebno će biti govora o sinovima Siona ili djeci Siona. A najjača utješna strana ove knjige je što u opisivanju toga sveopćeg užasa Joel donosi i Boži odgovor na molitvu, napose na molitvu svećenika. Opisuje da je Bog revan za svoju zemlju, stalo mu je donje, i onda on daje odgovor koji zapravo sve preokreće, nestašicu pretvara u obilje, otkriva nam sam Bog, što sam malo prije rekao da su oni skakavci zapravo u službi Bože, da je Bog njima zapovijeda, da je to Božja vojska, dakle on ih može poslat, ali i maknuti. Bog sad obećava da će im dati i žita, i ulja, i vina, da će biti opet vode u izoblju, dakle neće biti suše, a vrh svega tog pozitivnog Božjeg obećanja nas vraća zapravo na središnju misal svetoga pisma uopće, a to je Božja želja da mi prepoznamo, da dođemo do intimnog poznavanja, tko je on, kakav je on, dodao bih evo da poznamo njegovu dobrotu i milosrđe, i da onda Božji narod ponovno otkrije da je on njegov narod, da pripada Bogu. Odgovor na pitanje da li Joel donosi da, čini se da je pa i najveći dio ove knjige, kad se radi o upravnom govoru, zapravo Božji govor. Opisi bi mogli biti prorokovi i on je jedan ili drugi dio gdje prorok progovara u prvom licu, a prepoznatljivo je to, možemo reći da je njegov govor, a onda većina bi bilo Božji govor. U čemu se sastoji apokaliptička opasnost prema Joelu? Evo, malo smo zapravo to već naznačili. Ova knjiga govori o onome što se još nikad nije zbilo i započinje s tim pozivom, pazite, dolazi ono što je neviđeno do sada, to se prikazuje ponajprije sa pošasti skakavaca, još iz Egipta poznata, onda se to nekako precizira u slici toga moćnoga naroda koji je sav vojnički, koji je vojska organizirana, koji je zavojevač i agresor. Imat ćemo onda precizan opis, svaki stupa svojom stazom, jedan su druga, svaki ravno ide, nema uzmicanja, pa i ako ih strijela sruši, oni i dalje prodiru, provaljuju, skaču na krovove, preko zidova ulaze u kuće kao lopovi. Onda će se za taj isti narod opotrijebiti zapravo isto očekivani izraz, gdje sam gospodin u svom govoru kaže taj sjevernjak, taj koji dolazi sa sjevera. Zašto kažem da je to očekivano? Pa to je ono što imamo i kod Izaije kada govori o Asircima, de facto dolazi sa sjevera, to imamo kod Jeremije kada se radi o Babilonu, opet dolazi sa sjevera. Tako da mi se čini da je taj opis, vjerojatno, pa to je sad više malo spekulacija, kao što recimo kod Judite imamo fenomen da su povijesne vele sile koje su ugrožavale Božji narod nekako u jednoj hiperboli stavljene u jedno, čini mi se da je tako to i ovdje, dakle evo to su oni narodi koji su de facto povijesno ugrožavali Božji narod, E, a cijela stvar se onda na trećoj razini stavlja u prirodni okoliš pa se govori o tamih sveopćoj, o tome da je sunce pomrčalo, da je mjesec postao krv, tako da se uključuje ovo što smo rekli, ta ekologijska dimenzija. S jedne strane ratna stradanja, poseban naglasak bogoslužije obustavljeno, sveopća suša, požar, dakle to je dosta jasno, stalno se govori o ognju, nestrašica za ljude, za sav živi svijet, a ta je apokaliptički užas svemirskih razmjera, zato što evo uključuje sunce, mjesec, zvijezde, dakle s početka ono što je bilo svjetleće i pozitivno kod stvaranja, sada je to praktički izvor tame mraka, a vrh toga negativnog opisa ja bih smjestio u jedan jako dobro poznati proročki izraz, koji je ovdje izokrenut, naime, čini se da bi to isto bila božja riječ, to je poziv da sada plugovi trebaju postati mačevi, a srpovi da postanu koplja. Zašto kažeme to poznati proročki izraz? Pa to je zapravo pozitivna slika o mesijanskom miru kod Izaije i kod Mišeja, dakle mi imamo kod dva proroka ideju, onu izvornu, to jest da mač više ne služi za ratovanje, nego da se onoga napravi plug, da koplje više ne služi za ratovanje, nego da se onoga napravi crp. Evo Joel to izokreće, dakle pokazuje stav užas gdje se izopačilo ono što je Bog zamislio dobro da bude mesijanski mir, zapravo nastaje kaos, nemir, užas. Što je Dolina Jošafat i kakvu ona ulogu ima kod Joela? Zapravo se već i u prvom dijelu knjige govori kako taj dan gospodin je dan velikog okupljanja, praktički je bogoslužnog karaktera, a ovdje su sada okupljeni svi narodi i Bog je onaj koji preuzima ulogu suca. To je za nas sigurno upozorenje i to je sveopća vjera svih religijoznih ljudi da dolazi Boži sud, ali nam je ujedno velika utjeha jer se ne radi o ljudskom sudu i o našem ograničenom posluživanju, nego je sam Bog taj koji vodi taj sveti zbor na koji se poziva već u prvom dijelu. Zanimljivo je da se tu upotrebljava hebridski izraz, koji će biti onda preveden u grčkome kao eklesija, dakle onaj izraz koji označava crpu, tako da smijemo razmišljati i onome što je nama danas poznato. Svi su narodi na okupo, ali se posebno tu izdvajaju knjizi Ti i Risidon kao gradovi, Filisteici, Egipat, Edom i rekoh već Grci. Završetak toga događanja u dolini Jošafat, u dolini Božjega suda, na dan gospodinje koji je dan odluke, jest da će Božji grad Jeruzalem i Judeja biti mjesto gdje život buja, tu su ljudi, tu su nastanjena mjesta, to je prostor života i, vrlo važno, sam gospodin, to je zapravo završetak knjige, sam gospodin podići će svoj dom. To bi bilo opet malo u prilog teze da se radi vjerojatno o razdoblju kada su doista doživjeli da više nema hrama, dakle pod Babilonom koji je praktički za njih isto što je opći potop. Pater, tako smo doveli do kraja priče o Joelu i nadamo se da je sad bar malo bliži nam nego što je bio na početku. Evo, počeli smo s time da nam je taj nepoznati prorok zapravo jako poznat, a njegova utješna poruka je u tome što opisujući sav užas donosi i formulu Božjega milosrđa, gospodin je milosedan, milostiv, duga, daha, bogat dobrotom i čak njegovo milosrđe onda još sa dvije dodatne riječi opisuje naznačujući da se ražali nad gospodin, nad našom nevoljom i da doista se smiluje nad onim narodom koji trpi od svega toga užasa i druga sitnica je što vraća nas na formulu Saveza govoreći o tome da je on bog naš, a mi da smo njegov narod. Hvala vam, pater, još jednom. Hvala vama, veselim se što smo još jednom imali priliku zaviriti u onaj dio koji baš ne spada na svakdanje poznavanje Biblije. Bio to pater Niko Bilić s kojim smo razgovarali o ekologijskoj apokaliptici proroka Joela. Srdašo vas pozdravljam, do sljedećeg susreta.