Zašto ubijamo?

ZAŠTO UBIJAMO? U uskrsnom vremenu gledamo na one najvažnije dane u povijesti svijeta, mnoge dane, o kojima govori sveti Pavao, u prvom njegovu govoru koji je zapisan. Isus, nakon što je u snazi očevoj ustao od mrtvih, ukazuje se onim odabranima, koji su bili s njime od početka, otvara im svoje srce. Bio ih je pozvao u njihovoj Galileji i poveo ih sa sobom, kad je išao na svoje životno hodočašće u sveti grad. Sada oni su njegovi svjedoci, navješuju njegovu radosnu vijest, a pribrojen im je i Pavao. Precizne su vrlo duboke i teške optužbe, koje apostol proročki iznosi protiv Jeruzalema i jeruzalemskih vlasti, protiv svojih prijašnjih kolega Farizeja, kod kojih se školovao, među kojima je odrastao i sazrijevao. Pokazuje nam, kakvi smo mi ljudi u našemu grijehu. Nisu upoznali Isusa, premda je očekivan i premda im je svoje srce otvorio. Što više, nisu upoznali ni riječi božijih proroka, premda ih svakoga tjedna u dan gospodin po sinagogama ustrajno čitaju. O grozote, dali su se na ubojstvo. Iako naime sami vide da Isus nije kriv i nema nikakva razloga za smrtnu kaznu, ipak su ga osudili i na svoju inicijativu traže od rimske vlasti njegovo smaknuće. Raspeli su ga, objesili na drvo križa, što znači proklectvo, ali apostol to ne iznosi zato da bi istaknuo tu u nebo vapijuću krivicu i opačinu, taj pretežak grijeh, ne zato da bi obtužio i osudio. Apostol, koji od mladosti dobro poznaje pisma i prepoznaje u njima riječ spasenja i božje obećanje, govori zato da pokaže kako se proroštvo ispunilo. Pavao to objašnjava pred braćom, pred sunarodnjacima iz roda Abrahamova i pred poganima koji su bogobojazni, zato da istakne radosnu vijest o tome da je Bog prije precima dao svoje obećanje, koje je onda za nas, potomke, u sadašnjem vremenu ispunio, tako da je Isus uskrsnuo od mrtvih. Stručni pismoznanac Pavao u uskrsnuću Isusovu vidi ispunjenje psalma, kao što je kod krštenja Isusova glas očev milo, slavno odjeknuo, ti si moj, ti si mi sin, kao što je to kod preobraženja na gori svečano ponovio i potvrdio, po Pavlovu tumačenju to isto vrijedi i za uskrsnuće. Pavlov interes nije osuditi, nego naglasiti vrijednost svetoga pisma, i k tome još njegov je interes upozoriti na lijep i dobar uspjeh Isusove pedagogije s apostolima. Istina, razbježali su se, napustili učitelja unatoč svom vlastitom obećanju i u strahu se zatvorili, ali to su oni kojima je gospodin otvorio svoje srce, već unaprijed dao im je da se istodobno, na jednak način mogu osloniti i na oca i na njega. Davno su Izraelci, nakon čudesnog prelaska preko crvenoga mora, došli do vjere u Boga i u Mojsija. Na posljednjoj večeri učitelj Isus otvara svoje srce i vodi apostole u središte vjere, on je Bog i čovjek, u njega se mogu pouzdati, njemu mogu pokloniti svoje povjerenje. Pavao u svom tumačenju ističe da su to sada vjerni svjedoci, a među njima je i Toma, postavio je logično pitanje, kad znamo kamo želimo doći, te ko onda odabiremo put do tamo. To mi možemo zahvaliti čuveni odgovor kojim Isus još jednom daje definiciju svoje osobe, ja sam put i istina i život. Ali Isusov odgovor poslje uskrsa bit će još prodorniji i jačiji. Točno ono što Toma bude tražio, Isus mu zapovjeda da to učini, pogledaj i vidi, prinesi prst, prinesi ruku, uvjeri se. Gospodin je unaprijed otvorio svoje srce i najavio da njegova mučenička smrt nije propast i nesreća, krajnji užas i prokletstvo, nego on tako s ljubavlju pripravlja mjesto za nas u velikom domu očevu, jer želi da budemo s njime, to je živa želja njegova srca.