Details
Nothing to say, yet
Details
Nothing to say, yet
Comment
Nothing to say, yet
My journey actually started about a year ago. I wanted to open my own business, something that would be important not only to me, but to others as well. I considered starting a food business, but then I came across an article about a woman who cleans grave sites and found it very interesting. I researched and prepared myself, learning about the process and the importance of the work. I started by cleaning our family graves and realized there was a lot of knowledge and skill involved. I found a stonemason who understood my desire to do this work and started building my clientele. People in Croatia are not used to hiring someone to clean graves, they usually do it themselves on holidays. But I wanted to change that perception and show them that it's not strange to ask for help. Slowly, people started responding positively to my services. It brings me joy to see how happy and satisfied my clients are with the work I do. It's not just a job, it's about building trust Moje putovanje je zapravo počelo u nekih, dajmo reći, jedna godina. Ja sam dugo, dugo vremena htjela zbaći nešto kao svoj biznis otvoriti, baviti se nečim što će biti bitno, ne samo meni, već i drugima. I zapravo moj početak je trebao krenuti u prehrambene kategorije, ali od toga sam odustala i onda sam zapravo gledala dosta, koja je onako, moram priznati, malo i tužna i jadna, jer nisam našla čime bi se mogla baviti, a zapravo da budem sretna i zadovoljna. Onda sam, jednom prilikom sam gledala jedan članak, sam zapravo počitala o novinama jedne žene koja čisti grobna mjesta i to mi se onako učinilo vrlo zanimljivim. I malo po malo sam počela razođivati tu nekakvu strategiju, kako bi se to moglo. Naravno, čovjek se treba i informirati o svemu tome, nije to baš samo dođete, očistite i odete. I ja sam, znači, po malo sebi pripremila nekakve, znači napravila sam se na nekako istraživanje, počela sam se nabaljati stvari za čišćenje i malo po malo, eto, krenula sam prvo sa čišćenjem naših obiteljskih grobova, da se čovjek malo izlučija, da opet ništa ne uništi i onda sam zapravo shvatila da tu nije to samo očistiti, to je to, tu ima jako puno znanja i nisam znala kako zapravo doći do tog znanja. I ja sam zapravo u svemu tome našla jednog klesara, objasnila sam mu, znači, koja je moja želja, znači da se time počnem baviti i prvenstveno da nekako privučem ljudima tu jednu ideju da to nije ništa strano. Problem je što kod nas ljudi u Hrvatskoj zapravo nemaju naviku nekog angažirati da mu očisti grob. Svi imaju naviku, aha, blagdan svi svetih je, moraju itiši na groblje, moraju to malo urediti, to saditi, zapaliti lampoše, ali vi zapravo imate tu puno, puno više posla tog samog dana kada je blagdan svih svetih. Već i prije sam vam ja voljela, mislim, da ne spadne sad čudno, kad recimo idete po grobljima, kad smo znali i čiji obitelj i sve, onda uvijek čitati imena i prežimena, godine sve. Onda zapravo se pitate, bože moj, neki čovjek je umio prije 50 godina, neki je umio prije 100 godina. Znači, kako su ti ljudi živjeli tada? I zapravo onda se razmišljate, svaki taj čovjek koji je sahranjen, ima neku svoju priču, koju zapravo nitko od nas neće nikad saznat. Pitanje je, da li su ti potencije živi, da li uopće dolaze. I onda kad vidite te neke starije zapuštene grobove, to odmah bi bilo nekako tužno. Meni je to baš bilo nekako tužno, jer ako se nitko ne može baviti s njima, nemaju nikome koće doći zapaliti lampaš ili baš učupati tu neku travu. Na neki način zapravo vidite što je život. Da neće uopće biti netko tu za vas, ako ništa drugo da vam zapali taj lampaš, kad je neki lijepši blagan. I onda sam baš onda dala sam si zapravo, da počnem to možda malo više oblašavati. Da nekako predoćem ljudima, da to nije ništa strano. Da nije ništa strano. I da jednostavno se trebaju naviknuti da je to normalna stvar. Nazvati, naručiti, objasniti što im treba. I malo po malo ljudi su počeli odgovarati na taj moj podijel. Što je mene osobno jako oduševilo. I ono recimo što je meni jako bitno je to da isključivo radi se ručno. Bez nikakvih strojeva. Ja sam mislila na početku, moram priznati, razmišljala super, ne obavit će se stroj, pa će se lakše oprati, bolje će se opet. No onda zapravo kad vi vidite starost tih grobova, jer nije sve novi grob, nije sve novi kamen, nije sve mramor koji vi niti ne možete strojeno normalno oprati. I onda zapravo kad smo vidjeli koliko se taj stari kamen trusi, bilo kakav jači tlak, pritisa kad vi lupite na njega, i možete grob dodatno oštetiti. I ništa, i tu je zapravo ostali smo pri tome da kod nas sve radimo ručno. Kako se vi osjećate kad vidite da ste uspjeli nešto lijepo? Znači uvijek imate taj žar. Da. Koliko godina se vi već bavite s timema? Zadam je to znači pet i pol godina. I da, meni to užasno puno veselja donosi kad vi zapravo vidite koliko je ta osoba sretna i zadovoljna s tim poslom koji ste napravili. Jer čujte, to nije baš mali posao. To je dosta fizički nekada i težak posao. I onda kad vidite kako ste zapravo razeselili nekoga, čiji je to možda mama, baka, djete. Mislim, to vam puno znači. To je ipak jedan onako, nije to baš posao, aha, odradićeš posao i to je to. Ne, jer manje više onda ti ljudi vas opet nazovu za neko vrijeme. Dajte mi to malo urediti. Božiš dolazi i tako to. I onda je lijepo kad zapravo ljudi se soliceniraju u svoju listu tih klijenatova koji imaju kompletno povjerenje u vas. Jer to je zapravo povjerenje. To nije ništa drugo. Oni vjeruju da ćete vi to sve napraviti najbolje moguće, a meni vam to znači više nego išta. Evo iskreno. Da li moji klijenci nekad pričaju o ljudima koji tamo reše u grobu? Pa, znate što, u većini slučajeva ne. Jer mislim da je to dosta ljudima onako malo, ne znam, možda preprivatno. Čak evo recimo mi imamo, ja imam jednog ovog klijenta, znači stvarno već četiri godine, tri puta godišnje se odrežava grobno mjesto. Mislim ti ljudi, ono što je meni najljepše, ti ljudi mene nazovu. Čestitaju Božić, čestitaju Ustković, pitaju kako sam. Mi si popričamo, ali ono glavno recimo što se nalazi iza te neke priče tih ljudi koji leže na tim pogrednim mjestima, nažalost tu vam niko ne ide u tu dubinu. Ali kažem, lijepo je recimo kad vas ti ljudi onako prihvatlji kao nekog svojeg, što je meni puno znači. Znate kad vas se netko sjeti i nazove samo da vas pita kako ste. Mislim to je nejako neprocijenjivo, bar meni je ono. I jako vam je bitno to povjerenje, jer evo, znači ja vrlo često kad dođem dali na Mirogovi ili na Miroševac, onda često znam ih sratit. To ja već zovem, to su moji grobovi. Znate ja to više ne gledam da je to grobno mjesto nekog mog klijenta. Ne, to su već moji grobovi koje ja čuvam, koje ja čistim, koje ja odrežavam. I vrlo često znam onda otići do njih, pogledam ih u kakvom su stanju. Iskreno kad imam vremena, Bože moj čovjek koji ima krepicu, malo to briše, malo pomete. Eto, i meni srce na mjestu, a znam da isto tako i klijentima bi bilo drago da neko to odrežava i čuva, čak i van ono kada se naruči za nekaj bitnih dana i datume. Ja to volim imati sve nekako u kompletu, jer znate šta, nisu svi ljudi, neko je možda i bolesta, netko ne može doći, imamo recimo i takvih klijenata. I onda je meni super što imamo mogućnost da sve ne moraju brinuti. Lampu što je zapalimo, aranžmane stavimo, sve se opere, znači imaju kompletno sve na penu kako da su i one bili. A znam da to njima znači više nego više. A što glavno to znači, Maja? Pa, iskreno, ja se samo pokušavam postaviti na mjestu te osobe. Što naprimjer da netko meni bitan, da ga nema više na svijetu, a ja nisam ima mogućnost imati lampu što zapalite. Lijepo je, sve čovjekove može doma zapaliti svječu i sve, ali to je vaša obitelj u tom grobu. I ako vam nema ko pomoć da vam očisti to, možda ako ništa drugo stavi jednu ružu, nije to grozno. I onda mi je drago da oni vide da sam ja tu ne radi nekakvog posla. Jer, iskreno, ovo vam nije posao. Ovo je nešto što vi morate voljeti raditi. I onda kad znate da imate čovjeka, osobu, muškarca, ženu, nebitno, ko će vam to jedno mjesto šuvati, paziti, pomoliti se, prekrižiti. A što vam je to domovno znači, u vašem životu? Pa, iskreno, jednu veliku, veliku satisfakciju i miru. Ej, stvarno malo o tome. Jer, pogledajte, znači svaki taj čovjek imao neku svoju priču. Nebitno je li on bio dobar, loš, kakav, ali on je netko nečiji i bitan je nekome. I meni je, nekako, kako bi vam objasnila, kad prolazite kroz to groblje, taj mir, baš osjetite taj jedan duševni mir. Kad čekate da se taj grobo čisti, kad čekate da se on suši, pa malo tamo sjednite na klupicu. Pa malo pogledajte oko sebe te grobove i razmišljate o svem o tome. Ne znam, to je baš onako jedan, jedno nekako stanje u koje dođete koje... Meditativno, onako... Tako je. Ja bi rekla melem za dušu. Evo, stvarno melem za dušu. Čovjek sto puta je i pod nekim stresom i rastresan je, ali kad si uzmete tu kantu, te svoje četke, kad tamo dođete, kad čete one ptičice oko sebe, kad vidite to sunce, maj kada nema, to je mi jedno stvarno zadovoljstvo raditi. Zato kažem, to nije posao. To je baš nekakav odabir i poziv da se čovjek time bavi. Stres, kako ste se tako osjećali dok ste čitali sve srednje? Kako se možete vratiti u taj nekakvi trenutak kad ste to osjećali, kao brzko neki poziv? Jer to nije bilo svemo, a tu je voga zađu, ja to ću raditi. Ne, meni je to kad sam bila čitava, meni je to prvo bilo zanimljivo. U jednom rukom je bilo zanimljivo, u drugom rukom je bilo, ajme Bože, žena čisti grobove. A ne ono u smislu da vam nije jasno kako bi se time bavio, nego kako to uopšte funkcionira. Jer znam da šta je i je, ali mentalni skop našeg naroda nije da bi se za tako nešto nekoga angažiralo. Mi nismo navikli na to, mi sve radimo sami, pogotovo takve stvari. I baš mi je bilo ono zanimljivo, mi je bio taj članak i što sam više recimo malo o tome počela razmišljati, zapravo sam najviše stijela od tog, ajmo reći, biznisa napraviti da ljudi shvate da to nije ništa lošo. Prvo da ne gledaju kao nešto molibidno na to. Znači, moj cilj sa svim ovim nije bilo samo pomoć ljudima, to je bio priman cilj. Nego osjetiti ljude da su to normalne stvari, negdje vani ljudi se time bave, ljudi to odrežavaju. Znači najnormalniji pričat o smrti, o grobljima, o životu poslije smrti. Kod nas ljudi to baš malo izbjegaju sve to zajedno. I onda zapravo kad vi počnete oglašavati recimo preko interneta i društvenih mreža da vi čistite groblja, e onda vidite kako ljudima se malo pali tu i tamo koja lampica. Zašto vi majo kad dođete na neki grob kojeg inače odrežavate, jel se razgovarate s tim koji je umutra? Pa nekad da. Da, to znam reći, evo mene, ajmo riješiti to. Pa evo recimo, joj neravno sam se baš bilo jako nasektirala, jedan recimo grob kod tih ljudi koje već četiri godine odrežavaju. Ljudi inače nisu mogućnosti doći, niti lampa je što paliti, tako da ja kompletno sve njima složim. I vrlo često i navratim kad sam tamo, pa pogledamo kako mi je stanje. I izrazito me je i stakle izbacuje na ljutvo kad sam vidjela da su im ukrali kameni dio di se stavljaju lampaši. Mislim se i kakvi su to ljudi, da idu po grobovima i da kratu. Mislim, znate, ali nasekirate se kode, ja sam se nasekirala kode je to moj grob, kode je to neko moj muzeo. I mislim zato što znam i koliko to košta, znam koliko su se ljudi trudili da si sve urede, znam koliko se trude da to odrežavaju. I onda vam netko dođe i ukrade komad toga. I kaj ste mu rekli, ovom grobu srbka rekli, ste se razgovarali malo s njim? Nisam se razgovarala, sam bila jako ljuta, ali iskreno malo kad sam ga očistila jer nisu bili naručili čišćenje, ja sam ga sve jedno malo ponela. Onda sam nazvala. Nazvala sam ih odme i rekala sam što se dogodilo. Onda su se zapravo i oni vrlo ugodno iznadili zato što sam bila tamo. Mislim, oni znaju da ja odem tamo, da ja to provjerim, prigledam. Ali onda su se prvo ugodno iznadili što sam bila tamo i što sam im javila, a onda su se jako neugodno iznadili zbog toga što se dogodilo. Ali znači, ovako, dođete i na neki grob, se malo porazgovarate s onim? Pa znam, znam, s ovim svojim starima. Pa ništa, tako malo, znam, ono, ispošpotat kako mi je sve zmazano od zajednjeg puta kad sam bila i tako. Eto, malo bolje si me čuvala. Čovjek si tako malo pričao. Evo, takve priče su super za filom. Upravo to, da malo porazgovarate. To vam jednostavno dođe vam normalno. To nije nešto što se zapravo čovjek planira. Jednostavno, normalno, kad dođete na neki novi grob, to vam je onda više nekako, aha, ajmo mi to sad vidjeti šta sve trebamo. Urediti, složiti, da to izgleda pristojno i da to izgleda kako spada. Ali ovi vaši, znači, koji su već stvarno vaši domaći, ja imam reći, eto, onda zna biti. Tak, malo si posvominjama. Opet, nemojte se puno niti spominjati, jednostavno da ljudi gledaju kao da niste baš normalni. Kad prelaze pored vas, pa onda ipak malo, malo morate tu imati nekakvu zadršku. Ili se nekad pojadate? Pa ne. Ono, recimo, kad vam je neki teški dan i vas neko razvrzi, jel malo pričate o tome? Pa iskreno ne, zato što meni kad vam je i težak neki dan, ja kad dođem gore k njima, meni to sve iskreno nestane. To je ono što sam vam rekla na početku, to je taj, meni osobno, jedan duševni mir, jer kodam je teško taj dan. Naravno, ljudi vas izvaci iz takta, dogodi vam se nešto privatno što vas je nekako izbacila iz strašnica. A kodam, nekako kad prođete kroz ta vrata, na bilo kojem groblju, i kad vi dođete na mjesto na koje morate doći, kodam, to sve nekako isuri iz vas. Bar recimo iz mene. Jer to je meni osobno nekakav drugačiji svijet, mirni svijet. Nema toga, nema stresa, meni je najveći stres ako ne uspijem napraviti nešto što me klijent tražio. Ali dobro, to me opet onda doskočimo na neke druge načine. Moram priznat, bez obzira na sve, bez obzira što sam se nekako i navikla biti tamo, meni je to stvarno veliki užitak, ali ne volim biti kad padne mrak. Ja pa recimo kad vam je predbazan svih svetih, najčešće imam ovih novih mušterja koji žele da se sve to ureduje. Samo što vrlo je teško, nekad, drugo je kad vi imate, kako se nekao, namljeni grob. Pa vi onda možete nekoliko njih u jednom danu i sve njih posložiti, dobaviti vam svih svetih. Ali kad vi imate kuvijer koji se vi možete pozabaviti, onda vrlo često se vidi od jutra do naveče na tom groblju. Možete se to sve usvariti. I nemali broj puta sam znala biti i kad je bio mrak. A najgore vam je recimo kod nekog starog dnjela groblja, gdje vi nemate osvijetljenje. Pa si morate smobiti vam svih svetih. Pa ne vidite k'o vidite sebi. A zato je u tekstak shvatite kolika je to razlika između dana i noći. Znači, po danu vam to sve nekako izgleda mirno i nekako spokljeno. A po noći ne osjećate možda više takve neki mir. Makar dobro, to možda može biti i što recimo znamo nekakvih priča iz djetnjstva, televizije, medija i tako to. I onda se pitate, hmm, jeste li sami to? Pa dobro, da. Nekako bi se, kad bih se ja našla u takvoj situaciji, više bih se bojala ljudi koji možda tamo nisu već dobro nadjerni. Pa iskreno, kad naiđete na čovjeka vam je lakše. Lakše vam je zato što, znači vi kad, ono što vam kažem, vi kad dođete na neke dijelove, ugotovo na Mirošicu, vi nemate nikakvog svjetla, vi ste u kompletnom mraku. A baš vam nije onda sve jedno, kad ste okruženi grobnim jesima, u kompletnom mraku i ne vidite prste nosom. Boga molite da naiđete na nekog čuvara tamo ili na nekoga koji ide prema izlazo. Tako da ja sam si, moram priznat, od sad počela slagati, ako treba, ja krenem u 7.00 ujutro. Ima li kakav sušret duhovni? Pa mislim da ne. Ne? Ne. Niste imali onaj neki osjećaj? To jesam, to jesam. Jer sam u vrijednici. Da, to jesam. Jednatak sam imala, moram priznat, osjećaj kad baš je bio i mrak i nije mi baš bilo sverno, moram priznat. Imala sam, možda je kodan je po desnom ramenu netko prošao s rukom. I to mi je samo ubrzalo hod prema vratima. Ali zašto? Pa pošto je to bilo? Neko prijatelj je bilo. Možda je netko rekao hvala. Možda je netko rekao hvala, ali problem je ono što, kako smo rekli, svaki taj grob ima svoju priču. Svaki taj čovjek ima svoju priču. I vi ne znate, je li netko imao pozitivnu ili negativnu priču u životu. Vi ne znate, kad ste nekome čistili, da li je to bio neki humanitarac, da li je bio normalan čovjek, ili je možda bio netko na onoj drugoj strani zakona koji je bio loši. Psihopat? Da, pa onda kad usjetite da vas netko dira po rupu i po mraku, niste baš sigurni da li je to dobročudan duh, ili možda, ovo će biti najbolji dio. Ili je to možda netko ko bi vas najređe ostavio sa sobom tamo. Zato je najbolje tijekom dana to sve odrađivati. Najveći je problem ta ljudska psiha, što mi smo sami sebi najveći neprijatelji. I onda kad se tako nešto dogodi, i mislim vam biti iskreni, da ste u gradu, po mraku, neće vam pas na pamet, da će vam se možda nešto dogoditi, pogotovo ako ste okruženi ljudima. Ali kad ste na gradu, po mraku, i doma je po mraku... E sad bi razgovarate sami sa sobom nekaj, ja bi se razgovarala sama sa sobom. Moram priznat ne, ja sam tada samo gledala da čim prije upalim mobitel, da upalim lampicu i da nađem put natrag. A na tim nekim visokopozicioniranim, pogotovo kod mirošica, vi nemate sa strane nikakvih ekstra dodatnih vrata gdje možete izaći van među ljude. Morate proći.