Predavanje AR#2: Protestantske zajednice u BiH - Marko Galić

Marko Galić is giving a lecture about Protestant communities in Bosnia and Herzegovina. He conducted research on these communities and found that they are diverse in their theological and anthropological aspects. The lecture focuses on traditional Protestant communities and neo-Protestant communities, such as Baptists, Christian Adventists, and Pentecostals. Galić also mentions the presence of Jehovah's Witnesses. He highlights the differences between these communities and their connection to ethnic identity. The lecture explores the historical development and characteristics of Protestantism in Bosnia and Herzegovina. Evo nas, dobrodošli svima, dobrodošli u Društveni centar krov, sa nama večeras je Marko Galić sa jednim zanimljivim predavanjem. Pre svega ovo je u sklopu antropološkog radara poslednje predavanje u ciklusu religije u Srbiji, ne samo religije u Srbiji već na ovim prostorima i samim tim zaključujemo. Sa nama su i večera slušalci sa radio Krova, stoga nakon pred tvojeg predavanja oni mogu postaviti pitanje, slobno u čatu s vaše leve strane možete kliknuti i u toku predavanja. Pa eto, dobrodošao Marko i šta ćemo sve čuti u tebe danas? Pozdrav Relja, hvala puno na pozivu, drago mi je da sam danas ovdje sa vama. Stio bi da pozdravim i sve slušalce koji nisu ovdje uživali sa nama. Dakle, danas ću ukrotko da nešto više kažem o protestantskim zajednicama u Bozni i Hercegovini. Dakle, to je jedna tema kojom sam se bavio pokon mater studija i s tim u vezi obavio sam jedno terijensko istraživanje koje je trajalo od 2019. godine, kraj 2019. godine je trajalo kraj 2021. godine i tokom tog istraživanja naučio koji je bilo jednim dijelom i terijenski, drugim dijelom je bilo ovako i poluparhivski, da kažem. Uspio sam da nešto više saznam o ovim zajednicama u Bozni i Hercegovini, o kojima se generalno nešto pretjerano ne priča, pa eto, na sve ću da to podijelim i sa vama. Dakle, krajem osnovnih studija, tako 2019. godine, sa mnom je studirala jedna koleginica koja je bila protestantkinja. Ja sam tada već bio uveliko zagrizao, da kažemo, za religijske teme i mogu reći da sam bio u potrazi sa rekvatnom temom za moj masterat. Tada sam po prvi put sad nao da protestantske zajednice postoji i djeluju u Bosni i Hercegovini, a do tada sam o protestantizmu uopšte znao samo ovako, zato što je u kulture. Obzirom da to nije nešto popularna tema u Bosni i Hercegovini, a naročito ni u njoj regionu, vidio sam tu nešto inovativno i novo i vidio sam tu jedan prostor za istraživanje koji sam kremo da obavljam. Vremenom sam sad nao kako protestantske zajednice, iako se veoma često zajednički svrstavlja u jednu kategoriju, su međusobno manje ili više različite kako po svojim teološkim načelima, tako i po anthropološkim. I s tim u vezi ja sam uvidio da tu postoji, kada govorimo o bosansko-hercegovačkom kontekstu, a slično i u zemljima regiona, da postoji razlika između jedne protestantske zajednice koje bismo mogli zajednički nazivom nazvali tradicionalne protestantske zajednice i sa druge strane postoji čitav niz zajednica koje ta kolege koji se njima bave natiraju različitim imenima, neoprotestantski, novi protestanci, zajednice proizašli iz reformacije i tako dalje. U Bosni i Hercegovini o protestantizmu možemo da govorimo od sredine 19. vijeka i prva protestantska zajednica koja se pojavila pod svim raspoloživim saznanjima koji imamo je baptistica. 1863. godine bračni par Franci i Marija Tabori su došli u Sarajevo sa namjerom da misjonari kao koloporteri, baptistički koloporteri, to jeste ljudi koji su misjonarili mahom dijeljenjem religijske literature. To je dakle jedan misjonarski metod koji je karakterističan i za baptiste ali i za pentekosalce, evanđelske hrišćane i neke još druge religijske grupe. Zajednica koju su oni osnovali je bila kratkotrajna, nije privukla nešto pretjeran broj zainteresovanih i nebrzo nakon tog se je ugasila. Međutim, otprilike u istom vremeskom periodu širom Bosne i Hercegovine su krenuli da migriraju pripadnici različitih etničkih grupa. Između ostalog to su bili Njemci. Ovdje na ovoj fotografiji možemo da vidimo sadašnju Akademiju likovnih umjetnosti u Sarajevu. Dakle, svako ko je bio u Sarajevu, barem je vjednom prošao pored ove, bit će subjektivan i rec, stvaro fine građevine. Međutim, malo ko zna da je to originalno njemačka evangelistička crkva koja je otvorena 1899. godinu dana ranije krenula je sa izgradnjom i prema nekim podacima ona je u tom periodu brojala oko 1000 članova koji su bili mahom etnički Njemci. Pored ove grupe Njemci su naseljavali i druge krajeve Bosne i Hercegovine, a mjesto u kojem je prema podacima do koji sam došao napravljena prva njemačka evangelistička crkva se danas zove Aleksandrovac, nalazi se između Banja Luke i Gradiške, a to je svoje vremena bila njemačka kolonija Rudolfsthal. Pored kolonije Rudolfsthal Njemci su imali po Bosni i Hercegovini i druge kolonije kao što je sadašnje Novo selo kod Bijeljine gdje je također podignuta njemačka evangelistička crkva koja je služila za potrebe tamošnjih Njemaca. Kao što možemo da vidimo, ovaj molicveni dom i danas postoji, do duše riječ je o jednom zapuštenom objektu bez aktivnih vjernika, a takav je slučaj i sa preostalim njemačkim evangelističkim crkvama u Bosni i Hercegovini, kojih je u prošlosti bilo nekoliko. Dakle, jedna je bila u pomenutom Novom selu, druga je u Rudolfsthalu, tj. Aleksandrovcu. Njemci su imali koloniju također u Novoj Topoli, mjestu blizu Gradiške, današnje, koje se originalno zvalo Windhorst. Međutim, tamošnji Njemci su imali katoličku crkvu, negdje piše da je protestanska, svakako, literatura o tom mjestu konkretno je brojnija na njemačkom jeziku nego na srpskom, ali uglavnom Njemci koji su bili protestanti su pokretali, tj. ste gradili, osnijevali ove zajednice. Pored Njemaca protestanata u BiH su dolazili i Slovaci koji su bili protestanti. Ujedno, Slovačka Evangelička crkva je jedina trenutno aktivna i dalje aktivna protestanska zajednica koju bih ja svrstao u ove tradicionalne protestanske zajednice. Slovaci su krenuli BiH da nesaljavaju krajem XIX. vijeka kada je otomansko carstvo već krenulo da gubi neki jači uticaj. Otomanski zemljoposednici su tada prodavali zemlju po prilično niskim cijenama, a Slovaci iz pojedinih dijelova Vojvodine, tipa pivnica, su u tome vidjeli priliku da kupe zemlju u vrđanoj Vraničarskoj, da se smjeste blizu Bijeljine koja je u tom periodu bila neki malo veći centar. Oni kada su migrirali tu, prvobitno su koristili za svoje religijske potrebe prostorje Njemačke evangelističke crkve koja je postojala u novom celu pored Bijeljine da bi vremenom sagradili i svoj vlastiti vjerski objekat koji je 2006. godine obnovljen i Slovaci za razliku od Njemaca i dalje. I dalje su u jednom, ajda kažem, ne mogu sad reći vidljivijem broju, ali i dalje su prisutni u BiH, mahom su skoncentrisani oko udrženja Slovaka Semberije i Slovačka evangelistička crkva i danas služi kao jedna zajednica koja je karakteristična za slovački etnički identitet u BiH, ali također i u okolini. Dakle, ovim kraćim uvudom htio sam da kažem da pojedine protestanske zajednice koje se javljale u BiH su imale karakteristike onoga što mi danas nazivamo etnokoncepcionalizama. Dakle, one su bile usko povijezane sa etničkim identitetom jedne etničke grupe koji su služili kao svojevrstan identitetski štip. Pedro Rame, jedan istoričar koji bi citirao ovom prilikom, koji se bavio ovako prilično detaljno religijskim zajednicama u Istočnoj Evropi, je jednom prilikom rekao kako se religijske zajednice u Jugoslavi mogu između ostalog, naravno, i klasifikovati po tome koliko su bliske sa jednom etničkom grupom. S tim u vezi Slovačka Evangelička crkva ili Kalvinistička crkva ili Njemačka Evangelička crkva bi, baš kao što je riječi sa Srpskom pravoslavnom crkvom, islamskom zajednicom, mogle da se svrstaju u redu onih zajednica koje su usko povijezane sa jednom etničkom grupom. To ne znači naravno da su one sto posto etnički homogene, naravno, bilo je i konverzije i pristupanja iz ovih ili onih razloga, međutim, one mahom nisu bile misjonarski orijentisane i kao takve nisu težile da privuku druge etničke grupe u svoje redove. Sa druge strane, izdvojio bih drugu grupu protestanskih zajednica koje također djeluju u BiH u već jedan određen period, a koje bi mogle da se zajednički nazovu neoprotestanskim zajednicama. Tu prvenstveno mislim na Baptističku crkvu koja je, kao što sam već u uvodu rekao, prva protestanska zajednica koja je kročila na BiH tle prema raspoložim informacijama, Hrišansku Adventističku crkvu koja je tu radila druga, što je kara pričom o neoprotestanskim i koja je vremenom zabiljažila i najveći uspjeh. I kao treći skup zajednica bih naveo evanđelske, tj. Pentakostalne crkve koje u BiH djeluju od 50. godina prošloga vijeka pa do danas. I tu bi svakako mogli da se ubroji i jehovini svjedoci, kojima ja se do duše nisam nešto detaljnije bavio, ali koje je svakako bitno spomenuti kao vjersku zajednicu koja možda čak i bilježi najveći broj vjernika od pomenutih. Ono što je također bitno reći je da i ove neoprotestanske zajednice međusobno se također razlikuju, kako teološki ponovno, tako i antropološki. O baptističkim zajednicama ne možemo da govorimo u jednini. Dakle, ja sam spomenuo kako je 1863. godine vraćni par došo u Sarajvoj i misjonariovi i kako ta misija nije bila nešto naročno uspješna. Nakon njih su došli drugi misjonari koji nisu sad bili povezani sa njima. Dakle, nije postao taj nekakav continuity. I oni su možda uspjeli sad da naprave neku grupicu od 5-6 ljudi. Međutim, ni to nije bilo nešto naročno uspješno. Ove grupe su se često palile i gasile i to je najvjerovatniji iz razloga što, za razliku od hrišćanske Adventističke crkvi, koja je jedna konkretna religijska zajednica sa jednim centrom i koja je centralizowana na globalnom nivou. Dakle, ono tijelo koje je, ajde da kažemo, nadređeno jednoj hrišćanskoj Adventističkoj crkvi u nekom bosansko-hercegovačkom selu, to isto tijelo je nadređeno u nekoj hrišćanskoj Adventističkoj crkvi u selu Somali. Osim, naravno, ako ne govorimo o nekim šizmatičkim pokresima koji svakako ima. Za razliku od njih, baptisti ne predstavljuju jednu konkretnu religijsku zajednicu, već prije predstavljuju jedan pokret. I tokom svog terijenskog istraživanja po Bosni i Hercegovini ja sam naišao na baptističke crkve koje imaju isti prefiks, baptisti, ali su međusobno bili prilično različiti. Recimo, jednom prilikom sam posjetio jednu baptističku crkvu čiji su članovi bili prilično konzervativni ljudi koji su bili u praku sa drugim pripadnicima zajednice koji su izbjegavali alkohol, koji su bili dosta strikni po pitanju duvana i sl. Onda sam otišao u drugi grad gdje sam slijedio jednu totalno drugačiju baptističku zajednicu koja je bila progresivna čiji su članovi bili u brakovima sa otvorenim ateistima koji su konzumirali alkohol, koji su podržavali prisustu homoseksualaca u njihovim redovima itd. Riječ je o prilično lako antropološki posmatrano drugačijim grupama i zanimljivo je da se oni međusobno nisu nešto naročito ni poznavali. Kao čuli smo za njih znamo da postoje, ali nemamo sad nekakvog pretjeranog kontakta ni vezi. Tako da uvjerio sam se u tu neku različitost na mikronivolu koja je prisutna među ovim grupicama. Adventistička crkva je u Bosni i Hercegovini prisutna od 1910. godine, kada je jedan adventistički misjonar, Alfred Tomas, krenuo da misjonari po Sarajevu. Ta misija nije nešto naročito bila uspješna, iako se održala. On je ostao u Sarajevu jedan određen vremenski period i uspio je da privuče jedan broj lokalnog stanoništva, međutim taj broj nikad nije prelazio 15-16 ljudi. Međutim, 1929. godine, po sevenoj Bosni, kreće da misjonari, a adventistički propovjednik Milan Šarčanski, koji je bio iz iste religijske zajednice kao i Alfred Tomas. Oni su imali poveznicu, među njima je bila poveznica, dakle bili su članovi konkretno iste organizacije, i taj misjonarski talas je bio prilično uspješan. Ovdje na fotografijama možemo da vidimo dve seovske adventističke crkve iz Bosne Hercegovine. Prva se nalazi u selu Laminci, dok se druga nalazi u selu Nožičkom. U Nožičkom je formirana jedna od prvih adventističkih zajednica, a u Lamincima je napravljen prvi adventistički molitveni don. Ono što je zanimljivo je da su oba molitvena doma projektovana od strane poznatog adventističkog arhitekta, koji je projektoval između ostalog i Spence u Novom Sadu. On je bio iz Višegrada, također je bio iz Bosne i Hercegovine. Na mjestu obe crkve su se prije nalazili stari molitveni domovi. U Lamincima je prvi izgrađen 46. ako me sjećanje služi, a ovaj novi je izgrađen 76. sedme. Ove komune, ove kongregacije su u prošlosti bile veoma brojne, što je za sevijeru Bosne i Hercegovine dosta čudno. Ovdje možemo da vidimo jedan od ranijih adventističkih skupova u selu Nožičko, koje je tamo negdje prvom polovinom 60. godina brojalo i preko 100 članova, isto važi za Lamince. Međutim, čitavim nizom okolnosti ove zajednice su danas na ivici opstanka. Na to su prvenstveno uticale migracije, koje su krenule 60. godina, ali su se i narednih nekoliko decenija nastavile i koje su primarno bile ekonomske prirode. Ljudi su generalno migrirali u tom periodu, a ne samo adventisti. Međutim, postoji razlog zašto su i konkretno adventisti u tom broju krenuli da migriraju, a to je problem radne subote. Koji je postojao dokraja 60. godina subota je bilo normalan radni dan, pa su adventisti imali problem sa slanjem djeci u skolu, a možda bilo bi se reći još veći problem je bio sa pronaloskom adekvatnog posla. Kada sam bio u Lamincima na terenu upoznao sam jednog čovjeka koji je 1942. godište i čiji otac je jedan od pionira tu selu. Veoma zanimljivo je reći da su prvi adventisti tu bili imućni ljudi. Postoji ta nekakva predrasuda koja i do dan danas nekako se održala da su ljudi koji su pristupali ovim zajednicama bili ljudi koji su bili u stanju ekonomske deprivacije ili sl. Međutim, to nije bilo baš tako. Naravno, bilo je i ljudi koji su bili siromašni, ali tokom terijenskog istraživanja u tom selu upoznao sam unuka pionira adventizma u Lamincima, čije deda je imao prvi vršilicu u selu. Dakle, to je bilo negdje tamo početkom 30. godina. Mislim, danas kad neko ima vršilicu, važi za imućnih čovjeka u selu, a kamoli tad? Recimo, drugi čovjek koji je bio njegov dosta blizak prijatelj je ustupio svoje zemljište zajednici i na njemu godnom zemljištu se zapravo je sagradio prvi molitveni dom. Dakle, to nije mogao uraditi neko koji je bio siromašni u selu. Slični slučajevi su mogli da se nađu i u Srbiji. Pojedinci su čak i prodavali dijelove u svojih zemljišta, pa su odlazili u druge dijelove tadašnje kraljevine i kupovali zemljišta. Adventisti dolaze iz različnih klasa, kako u prošlosti, tako i danas. Znam ti otca, poštojim vašu porodicu. On je rekao, jel to ne mogu? On je rekao, pa dobro, mislim, dobit ćeš posao, ako ne dođeš tri puta, dobit ćeš otkaz. On je rekao, pa dobro, nema problema, mislim, otvorit ću ja svoju privatnu radionicu zanadsku. Mislim, meni je to ovako bilo interesantno i postavio sam sebi jedno veberovsko pitanje. Da li možemo na neki način izbjegavanje radne subote dovedeti u vezu sa porastom malog preduzetništva među adventistima u Jugoslaviji? Da, apsolutno. To je teza iza koje stopostopno stojim i koju sad u svom doktoratu naslijem da obradložim i objasnim, jer takvi slučajevi su bili prisutni širom, kako Bosne i Hercegovine, tako i bivše Jugoslavije. Dakle, s jedne strane imali smo adventiste koji su pokretali privatne poslove, s druge strane imali smo one koji su migrirali i kada su migrirali, oni su u USA ili Australiji ili Njemačkoj ili Francuskoj formirali nove crkve u kojima se bogosluženja odvijela na Tarašnjem i Srpsko-Hrvatskom jeziku i oni su ostajali u kontaktu sa svojim matičnim zajednicama kojima su i pomagali novčano i u svakom drugom smislu i vjerujem da je tako nastao taj mit o tim misterioznim parama koje stižu adventistima, ko zna od koga. Adventisti su i dalje prisutni u Bosni i Hercegovini, prema njihovoj statistici iz 2017-18, ako se ne varam, u Bosni i Hercegovini ih je bilo nešto preko 600, ako uzmem u obzir da su to mahom stariji ljudi i bili, jer su i sada taj broj je vjerovatno manji. Jer zajednica je pored te ekspanzije 20. i 30. i doživala jednu manju ekspanziju 90. godina, o čemu ću malo više pričati kasnije. I na kraju ovaj pored, dakle, baptista i adventista u Bosni i Hercegovini, kada govorimo o neoprotestanskim zajednicama koji svak teme danas djeluju i pripadnici evanđelskih, to jeste pentakostalnih zajednica. Prva zajednica ovog tipa je oformljena u Brčkom 1957. godine i ovdje na fotografiji ovoj možemo da vidimo njihov trenutni molitveni dom koji je oko dosta fin. Na narednoj fotografiji možemo da vidimo i jednu stariju fotografiju, možemo da vidimo ljude koji su pioniri ove zajednice koja je uspjela u kontinuitetu da se održi do danas. Što je, ponavljam, i za baptiste kao i za evanđelske hrišćane u Bosni i Hercegovini nešto što nije toliko karakteristično. Međutim, pored ove evanđelske crkvi u Bosni i Hercegovini djeluju i druge evanđelske crkve koje su na drugi način nastale, to jeste imaju, da kažemo, drugačiji korijen, drugačiji izvor. Jedna od tih je, recimo, Hrišćanska evanđelska crkva iz Prijedora, čiji član je ujedno i moja prijateljica koja me na neki način motivisala tim da se bavim. U sklopu ove zajednice djeluje Humanitarna organizacija Hleb života, koja je zapravo ogranak isto imene Humanitarne organizacije iz Beograda, koja je nastala 1992. godina u pitanju kako bi pomogla ljudima koji su bili ugroženi ratnim i drugim dešavanjima koja su se odvila 90. godina ovdje. Hrišćanska evanđelska crkva u Prijedoru nastaje kada se njen trenutni pastor, tada kao mlad čovjek, seli u Prijedor gdje pod, aj da kažem, u dogovoru sa pripadnicima evanđelske crkve iz Beograda pokreće ovu zajednicu kao i Humanitarnu organizaciju Hleb života, koja je, kada uzmem u obzir da ova zajednica nema preko desetak vjernika, bilježi stvarno jedan zapažen aktivizam. I u sklopu koje dijeluje i dom za odvikavanje od alkohola i narkotika, second hand shop, javna kuhinja, dakle prilično su aktivni i prepoznati u Prijedoru. Jedna od evanđelskih crkva također dijeluje i u Banja Luka. I ovdje na ovoj fotografiji možemo da vidimo nešto što je karakteristično za evanđelske hrišćane, za baptiste kao i za adventiste, to su muzički instrumenti. Dakle, prilikom terijenskog rada pristalo sa mnogim bogosluženjima, a pjevanje i muzički performansa, i tako da kažem, je svakako neizostavan dio slavljenja Boga i to je nešto što između ostalogi privuklo određene ljude. Ovdje možemo da vidimo prostorije Hrišćanske adventističke crkve u Banja Luci. Dakle, to je najveća adventistička crkva u Bosni i Hercegovini. U nju sam, dakle, tokom prošle godine podlazio, pa mogu reći čak i relativno redovno, kada sam bio u mogućnosti i prema mojim procjenama, zajednica broji oko, ne znam, 80 članova je, tako da kažemo, i postoji ta razlika između knjiga, između realnog stanja. Također, svake subote nije broj konstantan, kada je pričest, više ljudi dođe, tako da nekada kada sam odlazio znalo je biti 10-15 ljudi, nekada je znalo biti 80, tako da neki proličan broj je 50-ak ljudi. U sklopu hrišćanske adventističke crkve dijeluje humanitarna organizacija ADRA, koja je tokom ratnih dešavanja u Bosni i Hercegovini zaista odigrala jednu zapaženu i značajnu ulogu u distribuciji humanitarnoj pomoći, u distribuciji koje su učestvali kako lokalni adventisti, kako regionalni adventisti, kako i pripadnici ovih iseljeničkih crkava, ali svakako adventisti iz drugih dijelova svijeta, ali kao što sam rekao, hrišćanska adventistička crkva predstavlja jednu centralizovanu vjersku zajednicu i bilo kakav problem sa kojim bi se suočavala jedna zajednica u nekom dijelu svijeta bi veoma brzo postao vidljivi drugim adventistima i adventističkoj centrali svakako. Adra i dalje dijeluje. Dakle, u 2014. godini u Bosni i Hercegovini su se desile velike poplave kada se ova organizacija ponovo aktivirala. Dokon 90. godina prema, pa ne bih rekao čak ni nekim, prema dosta izvora, prema mnogim izvorima Adra je bila prva humanitarna organizacija koja je uspjela da uđe u Sarajevo i koja je uspjela da donese humanitarnu pomoć koja je bila potrebna tamo. I to je dosta ovako i novinski bilo propračeno i analizom novinske arhive može da se nađe dosta informacija u vezi aktivizma ovog zajednica. Ovdje možemo da vidimo jedan moment. Dakle, ovo je molitva. Djevojka koja se nalazi, koja je druga sa lijeve strane, ona je dan krstila. Dakle, ovo je fotografisano u hrišćanskoj baptističkoj crkvi Nova Nada u Tuzli, toko mojeg terijenskog rada tamo. I kod baptista se krštenje odvija takozvanim podronjenjem. Dakle, stvarna je bila ovako prilično interesantna za mene kao neutralnog posmatrača zato što tu je bio bazen i djevojka koja je odlučila da se krsti je uronila u bazen. Što je jedna od karakteristika baptista. Međutim, i adventisti, recimo, preferiraju također krštavanje na rijekama i to je jedna karakteristika ovih grupa koja se održala do dan danas. Obzirom da u BiH postoji određeni propisi oko registracije religijskih zajednica, ove grupe se znaju svočavati sa tim problemom. Pošto da bi se registrovala vjerska zajednica potrebno je, ako se ne varam, 200 potpisa. Isus Hristos ne mogo da se registruje u BiH. Istog razloga se ove nezavisne crkve, baptističke i evanđelske, udružuju u nekakve oblike, savjeza, alijansi ili kako oni to kažu, denominacija, kako bi uspjele da tu normu ispune. U pojedinim slučajima postoji i oko toga problema pa se neke od njih registruju kao nevladine organizacije, pošto imaju dosta izraženu humanitarnu djelatnost. Dakle, veoma često u baptističkim i evanđelskim crkvama se organizuju raznorazni kursevi, programiranja stranih jezika, organizuju se kampovi, druženja. Dakle, postoji taj jedan i manje formalan moment koji je, kada budem govorio kratko o konverziji, privlačan nekima i to je taktičan misjonarski činj. Dakle, ovdje možemo da vidimo jednu fotografiju iz privatnog arhiva. Dakle, ovdje su pripadnici Hrvišanske adventističke crkve iz Laminaca, jedna od najstarijih adventističkih zajinca u Bosti i Hercegovini. U kontinuitetu, posljedno dan danas, i očevi, majke, dede i babe, ljudi sa slika su ujedno bili i prvi kršteni adventisti u ovom selu, a možda i u drugim selima, pošto monosele te ljudi. Da li to krštavaju ili to još kao bere? Naravno, sad ta djeca se odgajaju u duhu te vjere i u sklopaju konkretno adventističke crkve postoji tzv. subotnje škole. To su, dakle, religijske mogosluženja prilagođena dječijem u zrastu i, evo, na primjer, većina ovih ljudi su išle u tu subotnju školu. Međutim, bilo je slučajeva i da pod broj jedan djeca ne odlučuje da se krste, a također je bilo slučajeva i da se ljudi koji se krstili, eto, pod navodnicima iščlani, ili udalje od zajednice. Do toga je tako da pojavljivali se i tzv. nješovite porodice ili, da kažemo, multikonfesionalne porodice. Evo, recimo, eto, poznam sad jedan slučaj da su suprižnici bili adventisti i imali su nekoliko djeca, sad ne mogu se sjeti da li je petora ili šestora bilo, od čega, recimo, dvoje nisu odlučili da budu adventisti. Bilo je slučajeva i da se kršteni vjernici, dakle, ako se neko krsti sa osamnaest godina, da tamo negdje sredinom dvadeseti odstupi od zajednice. To se često dešavalo po seovskim predijelima i do toga je dolazilo pod različnim okolnostima. Ali te različite okolnosti, eto, aj možemo da skupav karakterišujemo kao odvuklih selosti. Jel' znate, mislim, ako je neko adventista u jednom srpskom selu, nije da lako to ispoštovati. Ne smiješ piti alkohol, nijema ispred zadruge, odlaziti seovski zborovi, slave. Da, izazovno je, ovaj, tako da, mislim, sad jedan slučaj za koji znam je da je rođak jednog mog ispitanika, tako kao mlad čovjek i odlozi u crku i sve je to bilo fino. Međutim, tamo već malo kad je sazreo, znate, htio malo sa društvom vamo, pa da se popije možda i neko pivo, pa ajde da odem kod kolege na slavu, pa možda pojedem i svinjestine, pa oni mi kažu, ajde, pusti to, sve je to dobro, ajde sa nama i onda vremenom dođe do deofiliacije, to jeste napuštanje zajednice. Sada ih nijema toliko iz jednog prostog razloga, što ni pripadnika zajednice nijema nešto, nešto naročito mnogo i to su većinom, dakle, stari ljudi, ali kada su ove zajednice bilježile porast, slučajeva je svakako bilo. Kao što sam naveo već na početku, jedna od interesantnih karakteristika ovih zajednica je to što su one misjonarski orijentisane i što se njihovim članom pretježno postaje obraćenjem. Naravno, pisane su određene studije i odrastanje u konkretno adventističkim porodicama, slično i sa batističkim ili avanđeoskim, i svakako da jedan broj vjernika pristupa zajednicama putem odgoja u porodičnog, međutim, one imaju dosta izraženu misjonarsku djelatnost i ta misjonarska djelatnost se na različite načine sprovodi. Svakako da bih od ovih zajednica, ja su sudio reći kako adventisti imaju najrazvijeniju misjonarsku djelatnost i njihova djelatnost, ja bih rekao, možda i na najvišem nivou. Dakle, ona se mahom bazira na dijeljenju religijske literature, ali ono što je karakteristično za adventiste je to što oni imaju jedan specifičan stil. Dakle, kod adventista postoji jedan veoma velik naglasak koji se stavlja na zdravom životu. I adventisti su, još od njihovog nastanka u Omerciju u 1863. godini, na ovamo dosta ulagali u promociju zdravog stila života. Pojedine studije čak tvrde da su oni i latentno uticali na porast vegetarijanstva. I danas je to slučaj među adventistima kako u svijetu tako i u BiH. Međutim, bitno je reći da i među njima postoje tu frakcije. Ova glavna struja koja je zastupljena u BiH ne brani konzumiranje mjesa u potponosti, osim svinskog. Međutim, savjetuje se da se veća pažnja posvijeti nekoj vegetarijanskoj ishrani, međutim, pojavam jednog šizmatičkog pokreta tzv. reformne crkve, često reformnog pokreta, izdvojila se ta jedna grupa koja je bila u potpunosti vegetarijanska i koji su smatrili da je bilo kako konzumacija... Reformni pokret. To se desilo naposredo nakon prvog svjetskog rata i u principu razlog za to odvajanje nije bilo pitanje ishrane nego je bilo pitanje služenja vojske. Zato što među adventistima se u tom periodu, dakle kada su ovdje, hajde da kažemo, rasli, adventizam se na teritoriji današnje Srbije pojavio krajem 19. vijeka, međutim, već 1905. godine je prva crkva uformljena u mjestu Kumane, naposredo nakon toga uoformljene su i druge manje zajemce po ruralnim dijelovima Vojvodine, centri su bili prvi Kumane i Mokrin, dakle u Vojvodini, mada bilo je recimo i u selu Bukovce, kod Negotina, također prilike u tom periodu se javlja jedna od ranih zajednica. I kada je prvi svjetski rat krenuo, 1914. godine, jedna grupa adventista iz Srbije je odbila, ne samo iz Srbije, to je neka šizma koja se desila na globalnom nivou među adventistima, ali zadesila i iz Srbiju i taj jedan dio je odbijao jednostavno da ide u rat. Nakon toga, dakle 20. godina, adventisti svi su se krenuli sočavati sa problemima koje su imali sa državom, iz tog razloga što su ih mnogi optuživali da nisu branili državu. E sad, ova glavna struja zapravo nije odbila da nosi oružje. I jedan od, ako ne najistaknutiji adventistički misionari s tog perioda, Albino Močnik, je pisao, pa stvarno je pisao čitav niz tekstova, uključujući jednu knjigu koja se zove Adventizam, u kojima je nastao na neki način da spere ljagu sa te glavne linije. Međutim, ovaj pokret koji se odvojio, koji dan danas postoji, oni su u narodu poznati pod nazivom vegetari, imao sam priliku sad tokom terenskog istraživanja po Vojvodini da budem ugošćen od strane jedne porodice koja pripada toj zajednici koju puno pozdravljam. Lično su mi stvarno dragi ljudi, ostali smo u prijateljskim odnosima. Ta zajednica je odbila da vodi. E sad, ja lično mislim na osnovu svega što sam uspio dosad da saznam da su tu postojali i nekakvi latentni uzroci. Prije pojave adventista u Bosni ne toliko je postojala religijska grupa poznata u narodu kao Nazareni. Nazareni su bili veliki pacifisti i kao takvi su se suočavali sa nizom problema koji je rezultovao kasnije i skoro migracijom čitave vjerske zajednice u USA. I nazareni koji su bili pacifisti su pojavom adventizma jednim dijelom se obratili u adventizam. Kada su postojali adventisti, prema rječima istaknutog adventističkog misjonara Alvina Močnika, oni su zadržavali svoje vjerovanje pacifistička, a na to nazarensko uvjerenje i učenje su dodavali samo slavljenje Subote. Tako da oni su u principu postali nazareni subotari, a ne adventisti. I on smatra da je to zapravo korijen tog reformnog pokreta. To su sad neke istorijske teme koje su slabo i obrađene, ali dobro, ima vremena. Pokušat ću da ih obradim. Ali kada govorimo sad o konverziji u ove grupe, u Bosti i Hercegovini, na osnovu podataka koje sam prikupio, izdvojio bih nekoliko stvari koje smatram bitnim razložjima zašto pojedini ljudi su pristupili u ovim zajednicama. U studijima konverzije, pitanje religijske konverzije je dosta obrađeno. Od 19. vijeka ta tema se javlja u različitim naukama, prvo u psihologiji. Citirao bih jednog autora koji je rekao da je rana psihologija religije bila jednaka psihologiji religijske konverzije. Samo to govori koliko je to pitanje bilo popularno i svi veliki psiholozi religije, William James, Starbuck i Knox, se bavili među ostalim bitnim pitanjem. To nije pojavom novih religijskih pokreta u USA sociolozi kreću time da se bave etnolozi, antropolozi. Naravno, to je danas jedno interdisciplinarno polje istraživanja. Međutim, od prvih dana pročavanja religijske konverzije provlači se ta jedna tvrdnja da u religijskoj konverziji prethodi kriza. William James je koristio naziv kriza, Rodney Stark sociologe je koristio naziv tenzija, Srđan Sremac autor koji je odavde poreklom, koji u Holandiji predaje koristio naziv trauma. Uglavnom, nešto loše, jel? Ja jako pojedini demantuju da je to potpunosti tačno. Naravno, treba uzjeti u obziru koja je religijska grupa ili religijska tradicija se provučava. Nije, dakle, isto provučavati konverziju u baptizam ili u evanđelsko krišćanstvo i u, ne znam, Baha i vjeru. Međutim, ja mogu reći da je svakako mnogim mojim ispitanicima, ne svim, da je njihovoj konverziji prethodilo nešto loše. Nekakve krize ili nekakve trauma koje sam ja podijelio u tri grupe. To su krize iz rata, porodične krize i egzistencijalne krize. Dakle, većina njih se u principu obratila u posljeratnom periodu. Mahom su bili ateisti ili su bili nominalni hrišćani. Dakle, pod tim terminom nominalni hrišćanin, smatram, podrazumije se neko koji je hrišćanin iz tradicije. Dakle, sladila se slava, ode se božićem u crku, ali, kako oni kažu, evanđelja nije igral ulog u njihovom svakodnevnom životu. Međutim, iako su bili ateisti ili agnostici, dobar dio njih je, ajde da kažemo, tragao za odgovorom na podnavodnicima velika pitanja. Zašto sam ja ovdje? Otkud ja ovdje? Koji je smisla? Pitanje smisla je pitanje koje se veoma često ponavlja. Tako da, uočio sam da te dve stvari, to jeste kriza i pitanje smisla, koje ponekad znalo da praraste u krizu, neku egzistencijalnu, su veoma često zastupljeni. Bilo ih je ne kod svih, ponavljam, ali definitivno kod 15-20 ispitanih. To sigurno. Ratne krize su veoma često bile povezane, i egzistencijalnim krizama, i porodičnim krizama, i u tim momentima, dakle, ti ljudi koji su pretkodno, neki su eksperimentisali sa istošnjačkim praksama, drugi su tragali za odgovorima na velika pitanja u naučnoj fantastici, u nekim novim religijskim pokretima, sl. stvarima. Međutim, onog momenta kada su im se desile te velike krize, oni su, ajde da kažem, otvorili se za religiju. Međutim, sama činjenica da je neko doživio krizu i obratio se možda Bogu, ne daje odgovor zašto je taj neko pristupio batiškoj crkvi, a ne nekoj drugoj, srpskoj pravoslavnoj, katoličkoj. Dobar dio ispitanika, u principu, je spomenuo kako onog momenta kada su osjetili tu religijsku potrebu, oni su krenuli da odlaze u crkve kojima su njihovi predsvi pripadali. Dakle, tu su mahom bilo srpska pravoslavna crkva, remo katolička crkva, u jednom slučaju je to bila islamska zajednica, međutim, većinom su konvertiti tradicionalno pripadali pravoslavnoj i katoličkoj crkvi. Zdjutim, ono što ih je odbilo od tih zajednica, kako oni kažu, su u principu dve stvari. Prva stvar se odnosi na međuljudske odnose. Dakle, oni onog momenta kada su kročili u tu baptističku crkvu ili tu evanđelsku crkvu, u tu adventističku crkvu, su bili primjećeni. Dakle, prišao je neko. Na praksa koja je ovako dosta karakterišna za te zajednice, ja prvi u bilo koju od tih crkva da sam ušao, uvijek mi je na kraju neko prišao, pozovao me na ručak, da razminimo kontakt ili slično nešto i tu se ljudima u principu svidjelo. I onda vremenom, građenjem tih društvenih mreža sa pripadnicima te zajednice, ljudi se krenuli osjećati ali prihvaćenim i taj proces konverzije postepeno odpočeo. Dakle, kad pričamo o religijskoj konverziji, uvijek se treba pričati o religijskoj konverziji kao procesu. Dakle, ja barem smatram da to nikada nije jedan jedinstven događaj koji se desi u jednom momentu i ono, dojučje sam bio jedno i dana se nešto desilo, dana sam nešto u potpunosti drugo. Da li takvi slučajevi imam? Možda, ali svi ovi na koji sam ja naišao svakako da su trajali jedan određen vremenski period. Drugo, često su vjernici navodili kako na bogosluženjima ovih zajednica se isključivo i samo pričalo o svetom pismu. To jeste, sve to pismo se diskutovalo i postao je taj, ajde da kažemo, ležerniji pristup. Znate, recimo kada se ode na službu bilo kojoj je pomenuti zajednica, možda se vidite da je njihovo bogosluženje dosta ovako interaktivno. Dakle, pastor priča, ali veoma često je ovo. Konkretno sad u Adventističkoj crkvi zaltaro mogu da se nađu i drugi vjernici. Zavisi šta se radi, da li se čita nekakva poruka ili se priča o nečemu, kako god, ali svako će dobiti priliku da kaže šta ima. I na taj način je diskusija unutar te zajednice na jednom dosta aktivnijem nivou. I to je jedan razlog koji su mnogi naveli kao nešto što ih je privuklo tim. Neka povrata Hraga između dvoga vjernica? Osjećaj da je to jedna krajnji homogena gomila ljudi i da su oni, ajde da kažemo, po šablonu. Međutim, kada se ljudi upoznaju malo bolje, svakako da postoji te neke grupice koje se na različitim osnovama formiraju. Ne znam, možda ljekari radije žele na subotni ručak ili u šetnju neki drugi dan da odu sa drugim ljekarima nego sa, ne znam, sa zemljoradnicima, ali na bogosluženju svakako da se nastoji svaka razlika na nešto više minimalnosti. U svakom slučaju, mali grupe, bilo koje, pa samim tim i religijske, su dosta ovako širi predmet izraživanja nego što se može na prvu učiniti i svakako da se ja barem nadam da ću svašta novo otkriti. Koliko imamo mi još? Pa imamo koliko baš želješ. Znači sad prošla sada sebe. Da. Da. Možemo da otvorimo pitanje? Pa možda pitanje da otvorimo. Ovo da imam ja neke pitanje dok ovaj... Hvala ti Marko, pa evo dok nam slušajuci ne napišu njihova pitanja, imam nešto, par pitanja. Da li si upoznao nekog, koliko si pričao sa misionarima, da li si upoznao imo prilike sa nekim da prepročeš, da li si pričao sa njegovim mehanizmima delovanja, da li si prepoznao neke paterne? Eto, hajde prvo pitanje. Da, da. Pa svakako, mislim u principu svaki pripadnik ove zajednice može u neku ruku da obavlja i misionarsku djelatnost. Dakle, to je nešto što ja kažem opšte mjesto. Postoji različite metode koje on koriste, kao što sam rekao, najčešće je dijeljenje religijske literaturi. Sad, u slučajima ovih zajednica ta literatura ne mora nužno da se odnosi uvijek na religijska pitanja. Kao što sam spomenuo, u slučajima Adventista to može da se odnosi na zdrav stil života, ili recimo može da se odnosi na neke druge stvari iz svakodnevnog života, koje su prožete religijskom ili duhovnom porukom svakako. Obzirom da su to male grupe ljudi, ne može sad ovako u svakodnevnom životu da se njihova djelatnost zapazi. Ali činjenica je da Adventisti imaju dosta izraženu misionarsku djelatnost i da još od početka 20. vijeka imaju dosta aktivnu i prevodilačku djelatnost. Prevođenje religijske literature iz jednostranstva, prvo bitno je bilo prodavanje literature, tzv. koloporsaža koja je služila kao posao. Mnogim Adventistima je u 20. godina učegao su i zarađivali između ostaloga, a i finansirali crpu. Kod Adventista postoji praksa davanja desetka i dobrovoljnog dara, od desetka se financiruju propovjednici, odara, crpo generalno. Jedan moj ispitanik je jedan od aktivnijih online pastora u BiH i to je njegov način, njegovi scenarenja. On gotovo na sedmičnom nivou izbacuje nekada i češće video snimke svojih propovjednika koji se tiču različitih tema i načina na koji se te teme mogu interpretirati kroz biblijsku priznu. Znači sada su i online misljenarije učestali, je li tako? Da, da, da, apsolutno toga ima i sada, mislim, misija se prije vršila mahom face-to-face kontaktom, vrši se i danas. Jehovni su i doći su po tome dosta poznati, ovako i oni vršeju tu misiju od vrata do vrata, ovi zajednice to ne praktikuju. Dakle, to je isto jedna predrasuda koja je, mislim, koja je proizvod neznanja, znate, pa sad samim tim da jehovni svedoci vrše misijunarske tine sad vrata do vrata, ljudi misle da to rade i adventisti i baptisti i evanđelski hrišćani. Sad, ali je u prošlosti slučajeva bilo, pa ja to znam sada od slučajeve da su recimo ubacivali neke letke u sandućiće, toga je bilo, ali nije to sad toliko ovaj masovna praksa. Online misija jeste zastupljena, dakle, postoje određeni kanali koji, do duše nisu sad toliko aktivni u BiH, u Srbiji i Hrvatskoj, to dosta ima YouTube kanali koji su posvjećeni širenju religijskih boruke imaju. Hvala ti, još jedno pitanje, da li si se susreo sa nekim iskazima tvojih informanata koji su pričali o među religijskim netrpeljevostima i među različitih grupa, a pre svega i na islamsku zajednicu? Da, toga svakako ima. Danas možda ne toliko, iz prostog razloga što su ove grupe veoma male ljudi, tako da teško da mogu sad nekome nešto pretjerano zasmijetati. 20. i 30. godina to je bilo dosta izraženo. Međutim, na tom nekom svakodnevnom životu problema zna biti. Znam za određene slučajeve da su mi ispitani. Evo recimo, jedan konkretan primjer. U Banja Luce gostovao njih Vujičić, poznati motivacijani govornik, i njega su doveli tu različite protestantske zajednice. I s tim povodom, jedan paro srpske pravoslavne crkve se oglasio na neki način, upozoravajući da je to jedan misionarski čin protestanata sa namjerom da se privuče lokalno stanovništvo. Sad, koliko to možemo nazvati nekom diskriminacijom, a koliko borbom na religijskom tržištu, to je neko dodatno pitanje, problem sa kojim se ove zajednice na tom nekom državnom nivou, strukturalnom nivou suočavaju. To je problem registracije, pošto, kao što sam rekao, postica jedan broj ljudi koji treba da svoje potpise, kako bi se zajednica religijska organizovala, to može biti problem. Vjerska nastava također. Tako da, ima slučajeva da su ljudi, to je kod baptista i evanđelskih hrišćana izraženije, ne toliko kod adventista, da oni šalju, u principu, djecu na pravoslavnu vjeronauku, jer oni ne vidi sad u tome nekakve pretjerane teološke razlike, neki drugi ne šalju. E sad na ovom, hajde kažemo, najnižem nivou tih nekih prozivke, subotar, znalo je biti, naravno, u Srbiji znam da je rađeno neko istraživanje i prema tim podacima bilo je čak nekih fizičkih napada. Mislim, iskreno, ja bih podijelio, ja smatram da jedan dio literature koji je maklum tamo 90. godina bio aktuelan je upozoravao na djelovanje ovih zajednica, smatrao ih je destruktivnim, opasnim, ovakvim ili onakvim. Mislim, ljudi koji su pisali takvu literaturu su kod pojedinih ljudi, jel, izazvali tu neku strepnju od nekakvih masovnih religijskih konverzija i sl. Sa druge strane postoji isto ovako jedan, pa mogu čak reći i vidlji vrlo, literature koja je malo paternalistički orijentisana, jel, koja, što bi se kolokvijalno rekla, traži dlaku jajetu pa navodi kako su ove grupe, mislim, na meti nekih većinskih. Iskreno, diskriminacije u nekom obliku sigurno ima, ali ne bih rekao da je na nekom sad alarmantnom nivou. Pa ja se ti ja ti pitam, mislim, prvo su me kupili kada su videli instrumente, da li kao cela zajednica može da to kao svira, tj. da koristite instrumente, ili je kao to što je poznato u katoličkoj crkvi da imaš pačnu, ona je koji sme da uđe tamo i to je zabranjeno za sve ostale. A drugo pitanje je kako su oni primljeni u samoj zajednici, kakav je odnos sa komšijama, kakav je odnos, da li znaš, kakav je odnos samih žena sa drugim ženama, sa drugim muškarcima. Što se tiče instrumenata, nema sad nekih pravila ko smije, ko ne smije, jedino je pravilo da neko ima želju i elementarno znanje da to radi, doduše ljudi koji svire instrumente veoma često i drže kurseve i obuke. Evo gitare, klavira, drugim pripadnicima zajednice koji su zainteresovani i onog momenta kada koliko toliko obladaju vještinom, dobit će priliku. Dakle svakako ima, ima svako pristup, nije to sad ovaj nekakav tabu. A što se tiče prihvaćenosti, pa sad, to je možda ovako najbolje pričat s ovim seotskim zajednicama kada je riječ o prihvaćenosti, pa to varira od generacije do generacije. I od vremenskog perioda do vremenskog perioda kada se prve adventističke grupe oformile u ovim selima koje sam spominjao, bilo je i negodovanje. Recimo, sjećam se jednog dokumenta koji sam našao iz 1942. godine u kojem se jednom od adventističkih pionira iz tog sela Nožičko prijeti streljanjem ukoliko ne dođe sad na seotski zbor. Međutim, vremenom su se seljani navikavali na njihovo prisustvo tu, a bitno je reći da su pojedini članovi bili ovako ljudi od ugleda. Tako da, nije bitno šta je prihvatio, nego ko je prihvatio u određenim situacijama. Ja bih rekao tako da, pored tih nekih sitnih zadirkivanja, gađanja slaninov ili tako nekih sličnih stvari koje su mi spitanici rekli, da su doživjeli veći problema nije bilo. U gradskim zajednicama ponovo, sad ovako, i baptisti, i evanđelski hrišćani, i adventisti nisu toliko sad nju padljivi. Tako da, sa komšijama veoma često su govorili da imaju korektne odnose, da nije sad tu bilo nekih pretjeranih problema. U nekim izolovanim slučajima kroz istoriju svakako, ja lično sam poznavao pojedine pripadnike tih zajednica koji su išli kod mene u osnovnu školu, mislim, možda neko petkanje, nešto, ali generalno nije, nije bilo sad većih nekakvih problema. Ali svakako da i dalje je prisutan taj neki, taj nekakav diskurs koji ne ide baš, ne ide baš u prilog tim malim zajednicama. I samo da ti kažem o što sam pripadao za pripadnike islamske zajednice, pa recimo, pripadnice ovih zajednica se najmanje žele na islamsku zajednicu. Vjerovatno iz toga razloga što zapravo tu ima i najmanje konvertita iz islama. Ima ih, ali procentualno ja bih rekao najmanje. Sad, da li je to, iz kog se to razloga dešava, ja bih rekao iz jednog prostog razloga što muslimani ih možda i ne percipiraju kao prijetnju. Tako da, vjerovatno se pripadnice Srpske pravoslavne crkve, jer ima katoličke crkve, osjećaju ugroženije zbog sličnosti ovaj samog učenja, ali recimo, sjećam se kada su se u BiH pojavile Ahmedije, to je jedna religijska zajednica veoma slična islamu, da se na zvančnom sajtu BiH napisao proglas. Koji se upozoravalo na tu zajednicu, slična reakcija je bila i na pojavu šitskih grupa po BiH, tako da ja mislim da velike religijske zajednice nekako burnije reaguju na male koji su njima slične. Ima li još jedno pitanje? Nije bitan zajednica već je samo ideje koje dolaze u neke okvire njihovog teritorijalnog djelovanja. I za kraj bih volio te pitam, malo ljudi to možda i zna ili ljudi koji slušaju antropološki radar, pa nekad kako je teko tvoj terenski rad, kakvim si se metodom služio za vreme terena i kakvim si se metodom služiš danas? I na kraju neka tvoja lična refleksija, zašto si odlučio da se baviš ovom temu? Jasno, jasno. To je ovako išlo prilično spontano, ja bih rekao. Dakle, onog momenta kada sam obavio prvi razgovor, to je bio razgovor sa pastorom crkve iz Prijedora, a onda sam tom tehnikom sližne lopte prikupljao i druge ispitanike. Pitao sam ga da li poznaje nekog, onda je on nam preporučio pastora iz Crčkog, itd. Drugi način prikupljanja ispitanika je bilo kontaktiranje zajednica putem direktnih poruka, dakle kucao sam na Google protestanske zajednice Bosna i Hercegovina i šta god sam mogao da nađem, iskoristio sam. Dakle, slao sam im direktne poruke ili na Facebooku ili putem maila, SMS, tu bi se predstavio, rekao ko sam, šta sam i u većini slučajeva to je bio pozitivan odgovor. U nekoliko navrata, mislim, nisam i dobio odgovor. Usjećam se jednom prilikom kada sam kontaktirao zajednicu, mislim je to bila baptistička iz Konjica, to je jedan grabić u Bosni i Hercegovini, onda smo ih saopštili da je ta zajednica sastavljena isključivo od misjonara, to jeste da nemaju domaćih obraćenika, pa tako da nisu bili obrađeni, pošto je primarno pitanje kojim sam se bavio, bilo pitanje religijske konverzije. Jedan dio istraživanja je podrazumijevao i posjete tim crkvama, višao sam lično u Prijedor, posjetio sam crku Evančarsku u Banja Luci, baptističku crku u Novom Travniku, baptističku crku u Tuzli. Tokom perioda korone je to bilo malo teže, pa sam online intervjue obavljao, dakle intervjum je bio ključna tehnika. Otvoreni, strukturirani, polustrukturirani? Baptistima i evanđelskim hrišćanima i često se tu koristi kao jedan metod misjonarinja zapravo naše, podijelit ćete svoju priču, pogledaj kako je Bog promijenio moje srce, možete inspiriti. Tako da obavio sam online razgovore sa pojedinim pripadnicima Evanđelske crkve iz Zenice, iz Sarajeva, sa nekim ispitanicima i stranikama s kojima nisam stigao da razgovaram dok sam bio tamo. Kada sam pisao doktorske studije onda sam krenuo da se bavim i adventistima i pored intervjua to istraživanje je obuhvatilo, obuhvata i sad, dakle to traji dalje i posjetim arhivama i nekakvu analizu, dakle različitih fotografija, drevnjika, brošura koje su mi ispitanici davali. Dakle, danas sam veoma često na terijenu, adventističke crkve sam prvo bitno obilazio u Bosni i Hercegovini, višao sam u Banja Luka, redumno mogu reći koliko toliko u prošloj godini u crku, posjetio sam nekoliko seovskih crkava, sada trenutno terijensko istraživanje obavljam u Beogradu i u Vojvodini, dakle posjetio se ovu, skoro sam bio u Novom Sadu nekoliko dana, mjestima pored Novog Sada, uljni kod vršca, tako da ovako dosta mi je turbulentno, nekaj mu hej, lične refleksije su mahom pozitivne i sa jednim određenim projem mojih ispitanika. Ja sam bio s ovog u nekim prijateljskim odnosima, dakle nije to bilo samo strikno formalno, još pogotovo kada vas neko ugosti, recimo sada jedna porodica iz okoline Novog Sada me ugostila, sa njima sam bio tu nekoliko dana i onda, znate, krenu se tu otvarati neke druge teme pored ove koja je bila primaran razlog mog dolaska. Videćemo kako će to da ide u budućnosti. Kada si ti odlučio da potekneš? Eto, to je dosta bilo spontano, mogu reći i slučajno. Tokom osnovnih studija sociologije religije me je interesovalo dosta, pošto sam sociologiju studirao i odlučio sam da ću se time baviti. Međutim, dalje sam bio u nekoj potrazi za temom i onda kada sam razgovarao sa tom koleginicom, kada sam saznao da je ona protestantinja, onda sam sebi rekao, dobro, ovo siguro neko nije obradio. Tako mi je došla ideja da se bavim evangelskim baptističkim crkvama u Bosni i Hercegovini, a Adventisti kao znatno brojnija grupa, pogotovo ovde u Srbiji gdje je broj skoro 10.000 članova, i istorijski, ajde da kažem, u kontinuitetu, prisutnija, društveno, dosta ovako najaktivnija, mogu bih reći, se nekim prirodnim tokom stvari nametila kao neka naredna tema. Pokušat ću da napišem još to što kvalitetni doktorat o njima, a onda ćemo vidjeti šta je kako dalje. Imaš za kraj možda neku anegdotu da podeliš? Bila je. Jednom prilikom sam ugovorio sastanak sa jednim čovjekom, sad iz etičkih razloga neće reći da se to desilo, ja sam njega nazvao i rekao mu dobar dan, dobar dan, predstavio sam se ja i ko sam i šta sam i ko me uputio na njega, i on mi je rekao, pa dobro aj možemo porazgovarat ako će biti o nekim finim temama. Ja rekao, naravno, nema šta i ja sam otišao sa trada na to mjesto i tu sam srhao ovako stvarno vino iz prepada naučenika. Tako ja sam krenuo lagano da pričam sa njim i on je stvarno izrazio jednu sumnju moje prave namjere. Tako da, mislim, to nije nešto s čim sam se često susretao, ali ima. Desilo se tad i na kraju nije bilo tog intervjua ništa, naravno, jednostavno ja sam njih nije stvario neku konverzaciju, a sad sam rekao je mogljao s njim, to bi bila jedna svakako neuspješna misija. Tako popričali smo malo, kada sam ga zamolio da fotografišem objekat u kojem se oni skupljaju, mislim, također je izrazio sumnju zašto ja to radim, da li sam nečiji zaslanik ili nešto, ali dobro, to su neke stvari. Mislim, to su neke stvari sa kojima se istraživači koji se baviju, mislim, nebitno kojim zajednicama sudačavaju, tako je to. Vremenom, naravno, ja sam upoznao i ljude koji su direktori, koji su, da kažemo, na čelu Unije Hrvištijanske Advencijske Crke, ovo je ovdje, pošto ona je administrativno podijeljena na nekoliko tzv. trkvenih oblasti. Bosna i Hercegovina je zapadna, a centar je u Beogradu. Pa onda, mislim, kada neko kontaktiram ili kada ulazim u zajednicu, obično se pozove na te ljude koji su mi to odobrili i onda se, znate, gard spusti malo i dosta je tu starijih ljudi. U periodu socijalizma je znalo biti problema, devedesetih također. Ponavljam, smatram da je situacija danas dosta ovako po te zajednice, mislim, opuštenija, jako nije u sto posto divne zajednice, naravno kao i po bilo koju drugu manjinsku grupu, ali ljudi iz tog nekog starijeg perioda znaju malo da budu, mada kažem, to je rjetkost. Hvala ti Marko, eto, slušalci našeg radija su još uvek stidljivi, ali eto, nadamo se da će sledećeg puta, kada se vratiš na svoj doktorat, to možda i ponovimo proširenije, ali tako, predavanje, bilo je jako zanimljivo. Hvala ti i srećno na budućem terminskom radju. Hvala vam puno, hvala vam što ste me ugostili i nadam se budući sarađi.