Prvomučenik

Prvomučenik Još jučer promatrali smo milo novorođeno djete zakriljeno majčinom ljubavlju, a danas promatramo bučnu masu koja ništa više ne želi čuti, nego bijesno navaljuje, baca kamenje. Smaknuli su Stjepana prvomučenika. To je svijet u kojemu živimo, to je svijet u koji Isus, spasitelj, dolazi da nas otkupi, da nas dozove k pameti. Zašto veličavamo mučenike, uzimamo ih za uzore, oslanjamo se na njihovu molitvu, ne zbog kamenja koje pljušti, ni užasnih boli, krvi, umiranja u najtežim mukama, nego zbog toga što nasljeduju Isusa, idu njegovim putem, sjedinjeni su s njime. Stjepan je džakon, poslužuje, kao što je sin čovječi došao, ne da bude služen, nego da služi. Stjepan, poput svoga učitelja, božijom vlasti čini znamenja, čini čudesa kojima Bog spašava svoj narod. Njegov govor je mudar, zato što govori snagom i ljubavlju duha svetoga. Dobro, gospodin veli, čuvajte se ljudi, jer evo onih koji se okupljaju u sinagogi takozvanih liberalaca, tu su Šimunovi sumještani iz Cirene, koji nisu poput njega pomogli Isusu nositi križ, nego napadaju Stjepana. Evo ih iz Aleksandrije, koja je nošena grčkom mudrošću i zasigurno zaslužna da je sva drevna Biblija prevedena na tadašnji svjetski grčki jezik, ali to sve nije pomoglo. Tu su i pripadnici Božjega naroda iz Zilicije, pokrajine u kojoj je Pavlov Tarz, to je reći ćemo mala Azija, danas sve manje više u Turskoj državi. Je li ovo što se zbiva dio drevnoga sukoba između onih koji su domaći i žive u zemlji i onih koji su u raseljeništvu? Je li to bolan razdor još od vremena nakon Aleksandra velikoga, kada su unutar izabranoga naroda jedni krenuli štovati sve olimpske lažne bogove? Svakako Stjepan je, prema riječima Isusovim, predan njihovu vjeću. On se očito nije tjeskobno i usukano brinuo kako ili što će govoriti, on je pun duha svetoga, to je ključ. Učitelj je najavio i evo ostvaruje se, duh oca našega govori u Stjepanu, dano mu je, što znači dobri nebeski otac daje mu u taj čas što će govoriti. Stjepanov je pogled usmjeren u nebo, on zna, on vidi da je zbog Isusa od kupitelja nebo otvoreno, dostupno. Njega, svojega gospodina, sina Božjega koji je postao sin čovječi, Stjepan gleda, njega se drži, gospodin mu je hrid zaštite i tvrdžava spasenja. Zato protivnici u raspri ne mogu odoljeti, podlegli su i umjesto da prihvate spasonosnu pouku, oni kreću kajinovskim, vratoubilačkim putem. U srcu daju da im se uskije pjelost zakralji, bijes i gnjev, nema tu više razgovora, s jedne strane povici i krikovi, dernjava, zaglušujuće nadvikivanje, buka, ni jedne suvisle, promišljene, iskrene riječi. S druge strane začepljene im uši, ne žele čuti, ne slušaju, strašno je dokle ide naše ljudsko, beščutno divljaštvo. Svoga brata Stjepana, koji istoj izabranoj zajednici Božjega naroda pripada, oni predaju u smrt, svoga sina, mladića Stjepana, oci izabranoga naroda pogubljuju, zamrzili su ga, a sve zbog imena novorođenoga kralja, Isusa Spasitelja. Mučenik znači svjedok, on je očevidac, vidi slavu Božju, vidi Isusa s desne očeve, do kraja će Stjepan ustrajati. Poput svojega učitelja on moli, moli na koljenima za svoje mučitelje. Vjeran svome učitelju, poput njega, i u zadnjem času svoj duh predaje, baš kao Isus na križu. Zato je on spašen, što znači, Bog mu daje spasenje, najviše se to vidi po tome, što kraj njegova zemaljskog života nije smrt, nego on je usnuo, utonuo je u sladak, blažen san. I njegovo mučeništvo dokazuje, da je krv mučenika sjeme kršćana, jer evo, mučitelji svojog ratače ostavljaju kod mladoga savla da ih čuva. Je li upravo ovdje, Savao prvi put izbliza, uživo čuo Isusovo ime, je li od Stjepana saznao, da je to gospodin koji je zdesna Bogu. Blago nama, ako Stjepan i nama pokaže istinu o Isusu.