Muškarac u duhu i tijelu - biblijski izvori (2. dio)

Dobri i dragi ljudi, s velikom radošću dolazim pred vas iskoristiti priliku da još jednom zajednički zavjerimo u to veliko blago koje nam je dano kao orijentir, kao oslonac, kao putokaz. Ovo je zapravo drugi dio, ali vidjet ćemo da je metoda ista. Želimo promotriti kako sve to pismo prikazuje muškarca koji je muškarac cijelim svojim bićem i u duhu i u tijelu. Sve ovo što ovdje govorim ili u napisanom obliku ili u audio obliku ili u video obliku može se naći i na web stranici koju se lako pamti amdg, znate svi to je admajorem de igloriam i onda je nastavak eu. Na početku volim uvijek predložiti nekoliko pitanja koja služe kao pozadina. O čemu želimo govoriti neka bude nekako što više povezano s nama tako da kad zavrijemo biblijske tekstove nek bude povezano sa našim životom. Ovdje bi ponudio ukupno četiri pitanja od kojih je prvo kako sam zadovoljan sa svojom molitvom. Moja redovita povezano s Bogom, moj razgovor s Bogom. Drugo pitanje je imam li iskustvo Božjega milosrđa, mi svi učimo da je Bog dobar, da je Bog milosrđan i to znamo ali je li to već postao dio našega iskustva, našega uvjerenja, našega osjećaja, to je proces koji traje. Treće pitanje je kad gledam na sebe u čemu je meni potrebno obraćenje i ozdravljenje, gdje osjećam da bi se trebalo u životu preokrenuti, nisam zadovoljan s ovim i gdje osjećam se ranjeno, ono je prije duhovno. I napokon sasvim konkretno s obzirom da ćemo danas zaviriti u sve to pismo i ponovno otkriti što već znamo. Sve to pismo ne donosi sustavnu raspravu, abstraktno, teoretsko promišljanje o tome ko je muškarac, koje su mu sastavnice, kakav je smisl njegova života, tako da nemamo filozofsku raspravu, nego imamo konkretne primjere iskustva pojedinih ljudi, pa ćemo se tako zadržati na liku Gideona, zatim proroka Ilije i dobro nam poznatoga svjetoga Pavla, a moje pitanje u pozadini, ko meni osobno više pomaže, na koga se više mogu osloniti, komi može više biti pomoć u životu, da li je to starozavjetni junak Gideon, da li je to dobro poznati, revni, gorljivi prorok Ilija, ili je to Paval, koji znamo da je prošao ono temeljno obraćenje od progonitelja, postao je ljubitelj Isusa Hrista i praktički najveći apostol ako gledamo na širinu što je sve prošao u životu. Jako je lijepo govoriti o biblijskim temama i posebno o muškarcu na današnji blagdan prikazanja blažene djevice Marije, jer znamo da prema božjemu zakonu starozavjetnomu svako prvorođenče pripada Bogu, pre da je pamti i majka Božja je kao dijete bila prikazana Bogu, a onda ona kao majka prikazuje Isusa i nama je to posebno vrijedno, baš kad govorimo o biti muško, biti muškarac, Isus već kao novorođenče, zahvaljujući svojim roditeljima, odnosno svoje majci, svojom poočinom, već je u Jeruzalemu, a to će biti mjesto njegove žrtve. Mi smo danas jako svjesni toga i to volimo istaknuti i to je znanstveno dokazano, naše tijelo pamti sve i naša afektivna memorija, mi svjesno se ne osjećamo svojih prvih godina, to nije još taj intelektualni dio, ali naši osjećaji su zapravo jako obilježeni onim što smo doživljavali i u majčine utrobi i u prvom djetinstvu, a tako i naše tijelo sve to pamti. Evo, što bih htio istaknuti, već tada Isus je prikazan Otcu i to je ključno za razumijevanje središta naše vjere. Ako bismo gledali samo na žrtvu, dakle na bičevanje, prnovu krunu, na razapinjanje, to bi bio užas. E, ali ako je žrtva Bogu prikazana, onda postaje sveta i to što je Isus kao djetet prikazan Bogu, to određuje njegov cijeli život. Uočava i ono što je problematično. Čini se da je njegovo zvanje, koje je jako dobro počelo, da je zapravo problematično završilo, pa onda možemo, bilo s upitnikom, bilo bez upitnika, govoriti o neuspjelom zvanju junaka Gideona. Dakle, čovjek je slobodan pred Bogom. Zaustavio bih se s vama potom na onom trenutku koji je nekako ušao u duhovnost i uopće je poznat kada je prorok Ilija došao na svetu goru i tamo se susreo s Bogom, Boga na nov način poziva u svoju blizinu. Zatim bismo pogledali dobro poznate pojedinosti iz dubinskoga obraćenja svetoga Pavla koji je očito bio vrlo gorljiv muškarac i prije i poslje obraćenja. A napokon bih smo se zaustavili na onome što svi znamo na pamet, gospodin Isus, kad se susreće s čovjekom, muškarcem, koji je paraliziran, onda kreće od središta, pa ga prvo duhovno liječi da bi mu onda podario i tjelesno ozdravljenje. Kada govorim o neuspjelom zvanju, to smije biti pone prije skupitnikom, onda želim čitati zajedno s vama u knjizi o Sudzima opis koji teče od šestog pa do osmog poglavlja i tamo se susrećemo s čovjekom koji je zapravo ušao u uopću kulturu. Vi znate da pogotovo svim hotelima svijeta, hvala Bogu, postoje besplatni primjerci svjetoga pisma ili barem Novog Zavjeta i tamo piše, to su Gideon, odnosno društvo Gideon koje promiče čitanje svjetoga pisma, a mi danas imamo priliku ući malo i vidjeti ko je taj čovjek, sve to pismo nam ponaje prije vrlo realistično pokazuje stravično stanje u cijeloj zemlji. To je bitno za biblijsko zvanje, nije poziv samo za osobno moj život, nego se tiče cijele zajednice, ovdje je situacija stravična, neprijatelji vanjski, međunarodni, dakle ne samo jedan narod nego više njih, napadaju Božji narod i uništavaju im sav urod, ne ostavljaju ništa, dakle međunarodno gospodarsko izradljivanje Božjega naroda i sve to pismo kaže to nije bilo jedan put, nego to je iz godine u godinu punih sedam puta sedmica o svjetom pismo označava za okruženost, dakle gleda se realno na situaciju u zemlji, teško je. Sve to pismo također otkriva koji su dublji pozadinski razlozi da je tako stanje. Jedan prorok proglašava pravom biblijskom formulom, to je redoviti način izražavanja, slušati glas znači poštivati Božji autoritet, a prorok kaže u Božje ime niste slušali moj glas, otkrivajući kako to da je došlo do tolikog zla za cijelu zemlju. U takvoj situaciji, to je tipično za biblijsko zvanje, uvijek postoji neki konkretan razlog zašto Bog nekoga poziva, dolazi Božji anđeo i javlja se Gideonu oslovljavajući ga kao hrabroga junaka. U tim teškim uljetima on je uspio nešto malo pšenice na skrivenom mjestu ipak sačuvati i prehraniti svoju obitelj. Anđeo mu govori kako je Bog s njime. Mi znamo taj pozdrav, nama je jako dobro poznat iz Novog Zavjeta kad Anđeo dolazi majci Mariji. Vrlo je simpatično i u knjizi o sucima posebno vidjeti kako je ona riječ, ključna tematska riječ koja nosi opis Gideonu, poznata riječ, u hebrejskom je to Jaša, zašto kažem poznata, od toga dolazi ime Jehošua, odnosno Jeshua, odnosno ime Isus, to je biblijska riječ koja označava spašavanje. Znači ćemo je čak osam puta povezanu sa onim na što je Gideon pozvan. Njegovo je zvanje, njegova je zadača spašavati. Veličina Gideonova je u tome što on usprkos bojazni, već iste noći kreće u akciju koja je bitna, zato što još iste noći on mora porušiti žrtvenik podignut lažnom božanstvu i to u vlastitoj obitelji. Njegov otac štovao je Bala, Gideon dobiva zadaču koja psihološki uopće nije laka. Odi, poruši onaj oltar koji je očev i na to mjestu izgradi pravi gospodinu oltar. Dakle, počinje od teološke dubine, od teoloških problema i to u vlastitoj obitelji. Idući korak, novi susret s Bogom bit će kad je on, kako sveto pismo opisuje, primio odjelo duha svetoga, duhom je odjeven, to volim jako istaknuti jer mi to poznamo iz Novog Zavijeta. Gospodin Isus kaže ostanite u gradu dok se ne odinete u silu od Ozgora. To je opis koji je iz svetoga pisma, a duh u njegovom životu ima vrlo važnu ulogu. Do sada je bio unutar vlastitoj obitelji i vrlo oprezan i bojažljiv, a sada on izlazi u javnost i to više nije samo teološki boj i demoštovati pravoga Boga, nego on okuplja pravu vojsku s kojom će krenuti u oslobađanje zemlje. U životu Gideonovu vrijedno je uočiti kako ima čak šest susreta s Bogom, dakle u Bibliji je to zapravo mnogo, Boga prati dajemo do znanja da je prisudan u njegovu životu, a odmah otkrivamo kako je Gideon čovjek koji očito ima pravu zdravu ljudsku pamet i mušku pamet, on želi provjeriti, jel to to? Želi stvari posložiti, želi biti sustavan i on pita gospodine ako sam doista našao milost u tvojim očima, pokaži mi, daj mi znak. Prvi znak će biti na traženje Gideonovo to da gospodin po anđelu prijima njegov prinos, njegovu žrtvu koju je prikazao Bogu već od poziva, dakle već kod ovoga zvanja i osim toga, već tada, to je već prvi žrtvenik koji je Gideon podigao, to je čovjek koji počinje od teologije. On postavlja mjesto gdje se štuje pravi Bog jedan put pa onda još jedan put. Ne samo da je šest puta se susreo s Bogom, nego mi ćemo čak šest puta ukupno naći da on prijima znak od Boga, potvrdu. Ponajprije, kako rekao, to je na traženje Gideona koji se želi osigurati, koji traži od Boga potvrdu, poznata je u dugovnosti svjetog Ignacija, ne samo da razlučuje unaprijed, da razmišlja što je doista od Božega duha a što nije, nego kad je donio ovu odluku onda traži potvrdu, tako da evo ta Gideonova metoda je na taj način prisutna, on traži potvrdu. I tu je poznata zgoda iz svjetoga pisma gdje on traži, evo ovdje je svježe ovčje runo, daj Bože da po cijeloj livadi bude rosa preko noći što je normalno, evo da una ostane suha, to traži i dobiva tu potvrdu, dakle čudesan znak. Onda obrnu to, daj da evo sva livada preko noći ostane suha, dakle traži neobične čudesne znakove, dobiva ih, a onda Bog mu daje još tri znaka koja pokazuju kako gospodin preuzimi inicijativu. Traži si znakove da ostane ti, a sada ti ja dajem svoje znakove, pa tako, od onih 32 tisuća ljudi koje si ti okupio, treba to okupiti, nije to lako, prvo mičem i ostaje ti 10 tisuća, tako da vi ne bi rekli, e to ste vi svojim mačem objednili, da se ne bi uzaholili. A onda, ogrozno opet, Bog mu oduzima od tih 10 tisuća sve, tako da mu ostane samo tri stotine, dakle ni na koji način Gideon se ne može oslomiti na svoje sile i to je jedan od pokazatelja da ovaj pripovijest ipak nije poziv na vojničko osvajanje, nego želi upozoriti na Božiju pobjedu. Što se najviše vidi kod onoga posljednjega šestoga znaka, zajedno sa svojim pratiocem, on dolazi u izvidnicu, tu su napadači, imaju svoj tabor i on sluša šta se zbiva i onda čuje, pazite, na temelju jednoga sna, jedan od onih agresorskih vojnika je usnuo san, počeo pričati, on je mu i to izazvalo paniku. Dakle nam se to pisom pokazuje kako smo mi zapravo u nekim stvarima vrlo osjetljivi, svi smo mi isti, da nas mogu i snovi, i to je poznato, da nas mogu jako zastrašiti. To će dovesti do toga da se onda pokazuje kako je pobjeda koju Gideon postiže, doista Božija pobjeda, metoda je rata gospodnjega, da napadaču oduzima napadačku silu, da izaziva pomutnju i blokiranost među napadačima, to je Božija metoda, odnosno, o grozote, da oni sami sebe jedan drugo ga počinju napadati i tako dolazi zapravo do pobjede za koju nemaju zasluge branitelji nego sami napadači su sebe međusobno rastjerali. Kad je čuo za taj san, kad je vidio kako je u neprijateljskom taboru zavladala panika, nama je važno uočiti kako Gideon ovdje još uvijek vrlo jasno prepozna je da je to Božije dijelo, klanja se i vidi evo to je od gospodina. Završetak će biti, kako rekao, takav da napadači jedan drugo ga napadaju u toj svojoj panici i oni počinju bježati sami od sebe. U tome se sastoji pobjeda povezana i sa jednim malim ratnim lukalstvom gdje je Gideon pokazao da je vrlo spretan i u konkretnom boju. Zašto kažem da je ovaj izvještaj o pobjedi nad neprijateljima, o izvršavanju onoga što je Gideon dobio kao zadaču, neme da spasi svoj narod, da je to ipak neuspjelo zvanje? Na kraju čitamo kako je nažalost sam Gideon na temelju pobjede ponovno uspostavio idolopoklonstvo i krivovjerje, sam se je počeo klanjati lažnom božanstvu, napustio je pravoga Boga i još gore, što je normalno, sam Izrael krenuo je u nevjeru za nje. Dakle, vrlo žalostna situacija, počeo je od rješavanja teoloških problema, a završio je tako da onome najvažnijem, sad on, ne samo da je zabrazdio, da sam krivo radi, slično kao Aron, dajte vi meni svoje ukrase, svoje zlato, pa ću ja napraviti tu neki lik da ga štujem, da je stvar pošla po zlu, vidi se u strašnom razvoju obiteljskom, Gideonov sin je svu svoju braću pobio, pa to je pokazatelj, jako je dobro počelo, ali završilo je loše. I sada se mi s pravom pitamo gdje bi mogli biti razlozi toga i onda otkrivamo ponajprije kako je ovaj čovjek od početka imao problema sa strahom. O strahu se u duhovnosti čuje pa i radikalne misli, kao strah ne smije postojati jer strah nikad nije od Boga, a s druge strane strah Boži je, da, duha svetoga. Svakako ako je strah od neprijatelja, strah od vlastite obitelji, strah od naroda, ako mi to postane misao vodilja, onda je problem. On koji je bio vrlo oprezan, koji nije htio na svoju ruku ništa, odjednom pokazuje strašnu samovolju u tome da on doslovce prelazi granicu, gospodin mu daje zadaču, oslobodi, spasi Izraela. On ide preko Jordana, prelazi granicu, to iša na svoju ruku, u povratku organizira osvetu nad onima koji nisu htjeli s njime suraživati, to gospodin nikad od njega nije dražio. I kad se pitamo, kad smo otkrili gdje su konkretni problemi, a kako je do toga došlo, onda dolazimo do vrlo jednostavnog, banalnog rješenja kada gledamo sveti tekst. Čitamo od šestoga poglavlja i idemo do osmoga poglavlja. Od sredine sedmoga poglavlja, taj čovjek koji je uporno tražio Bože ako želiš daj mi znak, Bože ja se nadam, odjednom prestaje svaka njegova komunikacija s Bogom. I zato ono moje prvo pitanje, kako sam zadovoljan sa svojom molitvom, sa svojom povezanošću s Bogom. Drugi primjer biblijskog muškarca je jako dobro poznati, revni prorok Ilija, nazivamo ga i velikim prorokom, premalo u Bibliji ne spada u one koje se po klasifikaciji zovu velikima. Vezan je uz našu povijest kao zaštnik Bosne i Hercegovine, ljudi ga obično vežu evo uz gromove i munje, dakle jako je prisutan u narodu, a ja bih htio s vama pogledati zapravo samo jedan dobro poznati odlomčić koji želim pročitati s vama pod naslovom Pokaži svoje pravo lice. Radi se onom dobro poznatom odlomku u prvoj knjizi o kraljevima, kada je nakon 40 dana hodočašenja došao do svete Gore Horeba i on, revni prorok, imao je prilike izravno se susreti sa svojim gospodinom. Taj susret izbliza, tako je doimljiv jer pokazuje duboki mir, Bog mu se objavljuje u blagome lahoru, nježnom povjetarcu, nastupa evo mir i pišina Božja što je još više naglašeno jer je prije toga zapuhao vihor, prije toga je potres uzdrmao tlo pod njegovim nogama, prije toga je požar prošao i poharao sve oko sebe kao suprotnost tome smirenje. Radi se o jednom dobro poznatom biblijskom odlomku koje nam pokazuje prije svega kako Bog postupa kad želi svoga proroka, toista do kraja povezati sa samim sobom, poučiti ga, izliti mu svoju ljubav u njegovo srce. Možda i najjednostavnijom metodom Bog sam da bi Iliju potaknuo da makne svoje oklope i sve ono što je možda na vani pokazivao i pomalu glumio, Bog sam pokazuje svoje pravo lice. Za razliku od Mojsija kojemu Bog daje definiciju što znači sve to ime, Ilija doslovce na vlastitoj koži iskustveno osjeća, spoznaje kakav je Bog, ali ipak je on vrlo sličan Mojsiju. Krenuje na put i tamo ga je sam Bog po anđelu nahranio i onda u snazi te hrane on četrdese dane, četrdeset noći hodočasti i dolazi na istu svetu goru, to je gora Horevna, gora Sinaj, dakle ima dva imena u Bibliji na kojoj je i Mojsije bio u susretu s Bogom. Ova objava, to da on osjeća Božiju blagost, primijetimo dio je dialoga, najme, Bog postavlja pitanje na koje će onda Ilija dati odgovor i onda još jednom Bog postavlja pitanje, Ilija daje odgovor, između toga je ova iskustvena objava. Dakle nije sve u riječima, riječi su gore i dolje, to je očito dialog između Boga i njegova proroka, a Bog dolazi s pitanjem koje mi poznajemo još od početka svetoga pisma, kada je tražio Adama gdje si, vrlo sličan Boži interes, Bog kao čovjeko tražitelj pokazuje se i ovdje. Ilija što ćeš ti ovdje, zašto si tu, što je s tobom ovdje, to je pitanje koje pokazuje sad Božiji interes za čovjeka, za čovjekovu situaciju i to je ono što je jedna od temeljnih osobina biblijskih pogleda na Boga. Ilija daje dobro poznati odgovor u kojemu na prvom mjestu ističe svoju revnost, dva puta on to govori, gorljivo sam revnovao, veoma sam bio revan i zaista to je čovjek koji je svojim djelovanjem bio autoritet i pred najvišom vlasti i pred kraljem. On je zazvao od Boga sušu kao svoju vrstu kaznu ili kušnju za cijelu zemlju, on je zanemareni porušeni oltar na gori Karmelu popravio, on je pred svim narodom vrlo žestoko dokazao ko je pravi Bog, Boži autoritet. Ne smijate više dokle ćete hramati na obje noge, šepati na obje strane, nemojte tako, ovo je pravi Bog. I napokon on je najavio kraj suše, tako da čovjek na vrhuncu karijere koji je praktički veliku stvar učinio, doveo je sav narod u Bogu, a onda se našao u strahu za vlastiti život i on sam Bogu kaže kad ga pita gospodin što ćeš tu, dio njegovog odgovora je evo sinovi Izrelovi sada traže moj život. Uplašio se za vlastiti život i pritome je malko netočan jer njemu je zaprijetila kraljica, ta zloglasna Izebela koja je zapravo strankinjan, ona i nije izrajelka, ali je na vlasti i ona prijeti njegovu životu. Ilija je se našao u nebolji, osjeća strah, a mi malo se pitamo čekaj malo, pa ti si sam doživio Božiju snagu, dječaka koji je preminuo, uskrisio si, tako da možda se i ne bi trebao bojati za vlastiti život. Ali jako je vrijedno vidjeti kako sve to pismo i kod najvećih junaka poznajte naše vrlo normalne, vrlo ljudske slabosti. Strah za vlastiti život je valjda izvor i temelj svih strahova. U svome odgovoru on upotrebljava riječ koja pokazuje da još on možda malko pretjeruje, jer u svetom pismu sama oznaka biti revan pripada Bogu, Bog je taj koji je revan. Pitanje je glasilo što ćeš ti ovdje, a Ilija govori hej ja sam bio jako jako revan, dakle ne odgovara na pitanje zašto je tu, neko se poziva na svoju revnost. I pri tome čak dva puta što je u Hebeskom je znak komparativa, ali on dva puta upotrebljava taj glagol da bi istaknuo svoju revnost, a zapravo si pripisuje osobinu koja u svetom pismu pripada Bogu. I onda kada izlazi, primijetimo, on zastire svoje lice, tipično za sveto pismo, iz poštovanja, iz bojazni, ali zapravo ostaje na ulazu u pečinu, volim reći na svoj način čuva leđa, dakle nije izišao u goru i ono što je najsignifikantnije, ono što je sindrom, kada Bog ponavlja svoje pitanje, očito Bog nije zadovoljan s odgovorom, ilija praktički recitira isti odgovor. E to nam je sad malo čudno. I onda gledamo izbliže ga i razumijemo, aha, ovdje se zapravo jako puno toga zbiva, naime, odboga je on dobio poziv, evo, bio si u pečini, proveo si tamo noć, a sada izidži, stani u gori pred gospodinom, izidži, izlazak, nemoj ostati nutra. Dakle, prorok treba ponaje prije pažljivo poslušati što Bog od njega traži. Muškarac u svetome pismu, prije nego što se počne brinuti za spašavanje svijeta i svih ostalih ljudi, prije nego što počne ostvarivati veliku karijeru, treba pažljivo slušati a što Bog od mene draži. Gospodin je rekao, stani u goru, dakle, skini sa sebe te svoje zaštite, te svoje maske i jednostavno dođi predane. Budući da je Ilija ostal na ulazu u pečinu, sada razumijemo da Bog postavlja drugi put pitanje sa sasvim novim značenjem. Prvi put je bilo što ćeš ti ovdje na horebu, a sada je zašto si ostal na ulazu u pečinu. Ovo je izvrstan primjer gdje možemo naučiti se biti vrlo pažljivi, vrlo osjetljivi u onome što se zove razlikovanje duhova, da doista prepoznamo što je to od Boga. Jedan je od rijetkih u svetome pismu, pa možda i jedini, koji dobiva zapovjed od Boga koja gotovo pa znači njegovu smjenu. Eliza će doći na njegovo mjesto manje više, ali nama važno ovo. Došao si ovamo, e a sada se vrati. Vrati se istim putem. Pis je rekao da je dosta, pobjegao si iz svog života, dao si ostavku, e a ja ti kažem nije još ime za ostavku, vrati se. A još je ljepše što u svetom pismu ta ista riječ označava obraćenje. U svetom pismu staroga zavijeta vratiti se, dakle pokrenuti se i vratiti se na pravi put je isto što i obratiti se. Vrlo često je stari zavijet vrlo vezan uz praktično iskustvo, nije abstraktan, dakle nije to nekako abstraktno obraćenje ili samo u duhu nego nakrijemo si putu, okreni se, vrati se na pravi put. Ali nije gospodin kradljivac budućnosti, nije on je mu rekao e sad se ja te odbacujem, nemaš ti ništa, nego ovo će biti vrlo dobra škola, nakon toga prorok Ilija postaje puno povučeniji, on će doraviti na gori, biće kontemplativan i tek kad Boga pošalje da ide u neku akciju, onda kreće u akciju. Dakle nastala je velika promjena da je on u svojoj rednosti zapravo išao ispred Božih zapobjede. Nije gospodin kradljivac budućnosti, nije ovo kazna, nego to je velika škola koja ga sprema za onaj jedinstven praktički slučaj gdje će Bog poštedjeti Iliju smrti i Ilija će kako znamo na vrlo spektaklan način biti uznesen na nebo što je opisano u Bibliji vrlo jednostavnim biblijskim opisom Boga uzimak sebi. Dakle još je živ, uzimak sebi, kao što je primjerice na početku Henok bio pošteđen u smrti, Boga je uzeo k sebi i to nije bez razloga, nego zato što Bog želi da Ilija dođe kao vlasnik dana gospodinjega prije mesijina dolaska. I znamo kako je doista Ilijin život sačuvan i u Svetom pismu jer ga pronalazimo kao živoga u razgovoru s Kristom. Tako da možemo reći ova škola koju je prošao je vrlo uspješna. To su oni ljudi koji su nekako najviše neprijatelji Kristovi i zapravo manje više i odgovorni za njegovu osuzu, a posta je apostol. Koliko je njegovo obraćenje važno za Sveto pismo vidljivo je po tome što ćemo mi u dijelima apostolskim gdje je njegov život opisan čak tri puta imati ponovljen opis. Jedan put je to opis što se je zbilo, govori se o pavu. Potom je pavao pred cijelim narodom i pripovijeda im o tome. Zatim će na sudskom procesu pavao još jednom, iznoseći svoju obranu, pred kraljem ponoviti jedno te isto. Dakle, kada Sveto pismo nešto više puta ponavlja, to je i u našem životu poznato, ako je nešto važno onda to ponavljamo, onda to ima veliku važnost pa se isplati na tome zadržati, pogotovo jer nam je to jako dobro poznato. Pred nama je čovjek koji ima svoju i fizičku i psihičku i duhovnu snagu, koja je posve angažirana. Mi ga susrećemo na putu u Damask kada je on, kako naš prijevod brlo zgodno kaže, zadahnut. Dakle, to je čovjek koji je posve se dao na to da progoni one koji su od hoda, od puta. Grčka riječ je hodos, dakle mogli bi smo još već od hoda hodati za Isusom, dakle su oni koji su učenici gospodinovi, oniš iz zvoga uvjerenja, misleći da tako država zakon Božji, želi sve okovane dovesti i predati na sud. I to čini legalno, to nije razbojnički pohod, nego on je na svoju inicijativu otišao do vlasti, događaćeg svečanika, dobio dokumente i krenuo je snakanom da ih sve kazni jer su oni otpadnici, jer su sekta. Kakav je to čovjek, vidljivo iz opisa da je on, vrlo težak opisan je, pustošio crkvu u Jeruzalemu, konkretno se opisuje, upadali su ljudima u kuće, dakle sve ono što poznajemo iz totalitarnih sustava, i ovdje je to bilo za vrijeme komunizma, ali jednostavno nema privatnosti, oni ulaze, oni dolaze, agenti dolaze, potegu se noći. Pavao je bio jedan od onih koji su iz uvjerenja, iz štovanja svetoga pisma, kako ga je on shvaćao, ljude kažnjavao zato što vjeruju da je Isus Mesija. A onda se događa onaj čuveni doživljaj njegov, prije svega osobni, što su zapravo drugi vidjeli, što nisu, to i nije jasno jer jednom piše jedno, drugim put drugo, on je taj koji doživljava svjetlo s neba. I znamo kako sveti Ivan u teološkom uvodu kaže svjetlo je došlo na svijet, Pavao to zna uživo, on je to doživio, prema tome on je najbolji zaštitnik religije koja treba donijeti prosvjetljenje, ako nam religije i pseudoreligije nude prosvjetljenje, Pavao je onaj koji može iz iskustva pokazati što je to zapravo i kako to izgleda. Do koje mjere njega to obuhvaća vidi se u tome što će on reći da su svi kršćani djeca svjetla i to piše već u onoj poslanici, to je ovako zgodno za znati ako nam još nije poznato, prva poslanica s Olunjanima je prvi tekst koji je napisan u Novom Zavijetu. Dakle to je kakvih dvadeseta godina nakon Isuse ove smrti u skrsnuću, dakle oko 50. godine, Pavao piše, nakon što je još bio u Solunu, njima piše da ih ohrabri, tu već upotrebljava taj izraz da su kršćani djeca svjetla u poslanici Rimljanima, možda jedna od posljednjih njegovih će naglasiti da mi trebamo uzeti oružje svjetlosti, boj koji vodimo je duhovni boj i trebamo oružje svjetlosti. Aha, vidiš koliko to na njega dijeluje, taj doživljaj, to jednostavno ulazi u njegovu teologiju, u njegov razmišljanje. Svi znamo i svi to i prikazuju umjetnost u ubljednici kako je on pao na tlo, ali mi znamo da u Svetom pismu vrlo često susrećemo izričaj pasti na tlo, pasti ničice, u smislu klanjanja. Dakle nije nužno da je riječ o padu, pogotovo nigdje tamo nećemo naći da se spominje konj koji je ušao u sve umjetničke prikaze i logično je razmišljati tako, međutim u samom tekstu to se ne opisuje, zato moj poziv da u ovom padu prepoznamo možda i klanjanje jer on doživljava da je to pravi susret s Bogom, pogotovo kad čuje svoje vlastito ime, to je drevno biblijsko ime, u hebrejskom jeziku je isto, ali to je Šaul, to je ime prvoga kralja koji je bio prije Davida i oni su iz istog plemena, iz Benjaminova plemena i ono što nam sveti tekst kaže je da mu se gospodin obraća imenom dva puta, a onda dolaze teolozi poopozoravaju, to je u Svetom pismu znak, da ako Bog nekoga dva puta po imenu oslovljava, onda je to obraćenje i zvanje, to jest, Bog tako duboko ulazi u život toga čovjeka da ga preokreće i taj preokret se odnosi na cijelu njegovu budućnost, tako je to na primjer kod Abrahama, kada je već bio na kaniju, zaklati svoje dijete, onda ga Bog zaustavlja, kod Mojsija, jako poznato je, Bog mu se obraća dva puta, da je u pitanju doista cijeli njegov život poznato je, prije je bio pastir ovaca, sada je pastir cijelog naroda, tako je sa Samuelom dok je još dječak, tako je u Novom zavetu kad Isus poziva Martu, Marta, Marta i u njeznom životu biće velika promjena da će ona postati jedina u Svetog Petra koja kaže pred Isusom ti si Krist. Poslije će u drugom izvještaju Pavao svjedočiti da je on sa Isusom razgovarao hebrejski, tako je i taj podatak je važan, naravno da je Pavao znao hebrejski jer je školovani farizaj, starozavjedni, poznaje sve to pismo, a rođen je u grčkoj pokrajini, tako da oba jezika vlada, a piše jer je to cijeli jezik toga doba na grčkom jeziku. Što on doživljava? Doživljava da je njegovo djelovanje stavljeno u pitanje. Zašto ti mene provodiš? Zašto ti radiš ovo što radiš? Vrlo zanimljivo. Kaže gospodin ulazi u život opet pozivajući zapravo na refleksiju, na primjenu slobode. Zašto ti radiš to što radiš? Zašto? Koji je rad? Čemu to? Sam ćemo gospodin se otkriti i reći najjednostavnijim riječima. Isto ono što ćemo naći u Ivanovom evanđelju tako često. Ja sam kruk života, ja sam svjetlo svijeta, ja sam dobrij pastir. Ovdje Isus kaže jednostavno ja sam Isus. I to na Pavla tako djeluje da onda on piše, on kaže pa ja sam vidio Isusa. To je čovjek koji se nije susreo za Isusova zemaljskog života nego nakon uskresnuća Hristova, ali to djeluje na njega tako da on istemelja, mijenja svoj život pri čemu je osobito vrijedno uočiti kako ona revnost i gorljivost koju je imao prije ostaje i sada. Dovoljna je samo jedna Hristova riječ, ustani, idi, on ustaje. To bih htio da jako si posvijestimo ako imate naravne darove, ako muškarac ima naravne osobine onda odazvati se Božjemu pozivu, surađivati s Bogom ne znači razaranje, poništavanje tih osobina nego usmjiravanje u onom smjeru kamo Bog želi da idemo. Njegova revnost, njegova snaga, njegova gorljivost tu je i još lijepše od toga opis kaže da je on ustao, najnormalniji. Međutim, kad pogledamo svjetopisanski jezik onda vidimo nešto vrlo dirljivo, vrlo duboko. Isti je opis za Isusovo uskrsnuće iz groba kao i za Pavlovo ustajanje nakon što je pao na zemlju i to je onaj opis koji se obično u proučanjstvom pisma naziva teološki pasiv. Dano mu je da ustane, on biva podignut i to je upozorenje da je Otac Nebeski na dijelu. To je tipičan biblijski opis koji pokazuje aha sad to počinje. Sada u životu Pavlovu onaj koji čini velike stvari je Otac Nebeski. Koje su rezultati? Opet, vrlo vrijedno. Kamo je Pavao pošao? Krenuo je u Damask. Kamo je Pavao došao? Došao je u Damask. Ista stvar koju želimo da glasite. Bog ne razara, bog ne poništava nego samo daje da se tvoj životni put poslije uskladi s Kristovim srcem. To je dijelo Božje. Stiže u Damask kamo je i krenuo, ali ne zato da okovane dovede u Jeruzalem što je kanio i imao je dokumente zato on to ostavlja sa svim posljedicama koji ima zbog toga, nego on dolazi u Damask i kaže, tako da on starozavjetnik Hebreja od Hebreja, Parizeo od Parizeja kaže Isus je sin Božji, temelj, središte kršćanske vjere i još više Isus je Mesija. Sigurno već znate sama riječ Krist koju ponekad možemo shvatit kao prezijem, Isus ovo zapravo je Hristos što znači pomazanik, onaj koji je pomazan, a to je riječ koja u Hebrejskom pa onda u Aramijskom do nas dolazi kao Mesija. Onaj ko ga čekamo, onaj kome se nadamo, onaj kojemu smo cijelo svoju povijest posvijedili da ga čekamo, evo sad je tu, Pavao to kaže kad je došao u Damas, zanimljivo je, smijemo naslučivati, to je samo slutnja, kako to, da se to iz temelja tako preokreće, je li činjenica da je on nakon što se susreo s Kristom u silnoj svjetlosti, tri dana proveo a da nije ništa vidio, da nije ništa jeo i pio, jesu li ta tri dana svojevrsna, ja to ovdje reći pashalna škola, on će postoje reći da smo mi suukopani s Kristom kao što je Isus proveo do trećega dana u grobu, je li to za Pavla bilo sažeto primanje onoga što su apostoli komad po komad primali kroz tri godine, to ne znamo, ali svakako znamo da njegovo obraćenje nije samo a sad sam promijenio mišljenje ili sad se osjećam drugačije, ne, on prima krštenje, to je tipično za Bibliju i za krećansku vjeru, stvari su utjelovljene. I osim toga najljepše, stvaranje nove zajednice, one ljude koje je smatrao otpadnicima i zločincima koje treba zatvoriti, koje treba suditi, koje treba kazniti, on sada njih naziva braćom i za sve njih kaže da su sveti, to je ta bitna promjena u njegovu životu. Kada govorimo o čovjeku, odnosno o muškarcu u svetom pismu, nekako se samo od sebe nameće u pozitivnu smislu da se zaustavimo na onoj predobro poznatoj epizodi iz Novog Zavjeta gdje je gospodin Isus ima pred sobom čovjeka koji je paraliziran, a Isus otkriva, pokazuje da ta paraliza nije samo u tijelu nego da ide u najdublje dubine duše. Promotrimo kratko, koliko je moguće precizno, to je u Markovom evanđelju na početku druga poglavlja izvještaj o onom čovjeku kojega su drugi donijeli, sam ne može doći, spustili su ga kroz grob, našao se je pred Isusom i tada počinje njegov novi život. Riječ je o čovjeku koji je paraliziran, mi na mnogo načina možemo biti paralizirani, jedna od modernih paraliza koju čujem da imaju ljudi probleme i odrasli, idem si malo pogledat šta ima na mobitelu i zvis, zvis, zvis, zvis, 3 sata prođe, došla pomać. Dakle, mnoge su stvari koje nas paraliziraju danas, tako da je jako moderna ova tema, nama vrlo utješno gdje se to događa, to se zbiva u Kafarnaumu, a mi izravno imamo podatak da je Isus ostavio Nazaret, nastanio se u Kafarnaumu, dakle to je sada njegov grad, Matej će baš reći da je to u njegovom gradu, a kad piše da je u kući, onda smijemo bez imalo pretjerivanja promišljati pa to bi mogla biti kuća u kojoj se je Isus privremeno nastanio, dakle to je kod njega, tamo gdje je On doma, tamo se to zbiva. Što radi Isus? Isus je, opet, cijelo mnoštvo je tu i Isus nastupa kao rabi, kao učitelj koji navješta riječ, riječ u grčkome logos, to je zapravo On sam. E a to mi je važno da shvatimo kako sve što se događa, ovo ozdravljenje čudesno, to je dio Isusovog izlaganja logosa, davanja samoga sebe. Mi smo danas još puno više svijestni nego li prije kako blokiranost može biti i po sve duševna stvar. Na žalost, bojim se da svi znamo ta iskustva, idem na ispit i potpuno sam blokiran ili dođem u neku situaciju gdje nema fizičke zaprege, jednostavno mi smo takvi krhki, jadni možemo biti blokirani. Evo ovdje jedna rekonstrukcija kako je bila doista građena kuća u ono doba, onda shvaćamo da nije baš bio problemo probiti kroz krov jer je bio manje više slavnati krov. Što se zbiva? Ponajprije blago ovome bolesniku, vrlo važno za shvaćanje što je to biti muškarac u Bibliji, on se ima na koga osloniti, on ima svoje prijatelje, njegovi bližnji ga donose. Bez njih to se ne bi dogodilo. I ne samo to, gospodin kreće u akciju kada, pazite, vidi njihovu vjeru. Dakle, to su vjernici, vjeruju da Isus može pomoći, a Isus ima takve oči koje vide i vjeru. Ono duhovno nama nevidljivo i upravo zbog toga što je njihovu vjeru vidio kad su ga spustili predanj, onda on nastupa po svenje očekivano. Sinko, otpuštaju ti se griješi. Ej, šta je sad ovo, o čemu se radi? Dakle, gospodin ide odmah u dubinu, u srž. To mi zapravo i iz vjeru nauka nekako znamo, da zapravo je početak naših nevoljanje, griješ, eto tako ušlo u našu povijest. To gospodin potvrđuje svojim riječima, ali pritome, molim vas, upotrebljava, sada već znamo, sad smo još stručnjaci, biblijski način izražavanja koji nam je preutješan i prevažan. On kaže, evo sada se to događa, bivaju ti oprošteni griješi. Prevedeno, Otac neba daje ti oproštenje. Dakle, to je opet taj teološki pasiv i to u prezentu, to se sada događa, to je sada, to je zbivanje. Mi u kršćanskoj praksi to možemo jako povezati sa sakramentom Sv. Ispovite. Evo, to je sada, Bog ti sada daje oproštenje. Isti je taj opis, ista riječ se upotrebljava koju mi jako dobro znamo kad voće našu molimo otpusti nam. Mogli bi reći oprosti nam, dakle, to je samo razlika u prijevodu. Isus na križu kaže, oprosti mi, jer ne znam što čine. Ista je biblijska riječ. Prevodimo je na dva načina, ali to je značaj. Otpuštenje, oproštenje i to je pravi Boži da. Dakle, gospodin odmah gleda na cijelinu čovjeka, ide u najduglju srž, otkriva tamo gdje je početak zla, a to je grih, onda daje ponajprije duhovno ozdravljenje i vrlo jasno kaže pred onima koji su počeli ga osuđivati šta on to govori. Dakle, gospodin ozdravlja od tjelesnog ili psihičkog operećenja, od te paraliziranosti, kao dokaz, ali da znate da sam vlastan, donositi oproštenje, da bi to dokazao, evo sada kažem ti, ustani, uzmi svoju poslu. Ozdravljenje je vanjska potvrda onoga što stoji u središtu i pritome smijemo slobodno reći kao što je izliječio uze toga, dakle on sada nudi izliječenje i ovim pismoznancima koji su protiv njega. Primjetimo kako se u tom ozdravljenju, već u najavi, Isus pita, dobro šta je lakše, je li lakše reći grijesiti se, opraštaju ili ustani, uzmi svoju poslu i hodaj. Već tada dok to najavljuje, Isus upotrebljava upravo onu riječ koja označava nasljedovanje Isusa. Idi, hodaj, hodaj svojim putem, je vrlo jasno naznaka živi, budi živ u svetom pismu, pa i kod nas, mi kažemo, životni put, životni hodak. Živjeti i hodati je najčešće isto značnica, poznato je osobito u riječniku svetoga Ivana, mi smo pozvani hodati onim putem kojim je on hodio, dakle živjeti kao Isus, to je poziv. Sad smo već, kako rekao, stručnjaci pa znamo. Isti onaj opis koji kaže da je Pavao na zapovjed Kristovu ustao i ovdje opisuje da je ovaj čovjek koji je malo prije bio paraliziran, tako da su ga drugi morali nositi, on sada ustaje. Kada to ustaje, je opisano na taj način da vidimo pravu uskrsnu snagu, to je ono što se zbiva s Kristom u grobu, to je ono gdje je Otac Nebeski na dijelu, to je opet taj teološki pasiv, dakle ista riječ opisuje Kristovu uskrsnuće kao i ozdravljenje uzetoga. A da je to stvarni događaj, Evanđelje nam potvrđuje, to je pred svima, to se zbiva odmah, to nije nekakav trik, nije privid, nije nešto simbolično, nego to svi vide. I kada mi gospodin kaže uzmi doslovce svoj krevet, u hrčkom piše krabatom, odmah razumijemo, ha pa to je naša riječ, krevet dolazi izravno iz hrčkoga, uzmi svoju posliju, idi, onda nam je to odmah nekako razumijemo, pa ista je riječ kada Isus opisuje ko hoće ići za mnom. Neka uzme svoj križ, to je, ponesi, nosi. Koja je svrha gospodinova postupanja? Što ovaj čovjek doživljava? Je li Isus htio dokazati svoj autoritet pred pismoznancima? I to isto. Je li htio dati zdravljeno me čovjeku? Sasvim sigurno. Ali svrha je vrlo vidljiva. Gospodin ga šalje, slično smo imali prošle puta, ako se svjeđate, kada je bio onaj slijepac iz Becaide, nemoj ću selo, idi ti doma, i ovdje, ne šalje ga gospodin, idi do granica svijeta i propovijedaj kako sam ti čudesno dijelo učinio, nego idi u svoj život, idi u svoj dom, tamo kamo pripadaš, tamo živi, tamo budi živ, prije si bio bolestan, sad tamo budi zdrav. Koji je rezultat, koja je svrha? Doslovce piše, tu je riječ koju razumijemo, svi su u ekstazi, svi su ushićeni, dakle cijela zajednica doživljava što se događa na jednom čovjeku, ali svi doživljavaju i svi daju hvalu Bogu, svi slave Boga. Nama najsimpatičnije, to je u argumentaciji loš argument, to je ono ex defectu, kad nečega nema, onda nešto možemo zaključiti, ali to je slab argument. Činjenica je, piše, svi su hvalili Boga zbog onoga što se događa, svi su bili ushićeni, ne piše da su se pisnoznanci izdvojili. Dakle smijemo misliti da su i oni koji su prvo napadali Isusa, sada doživjeli kako je stvarno Bog na dijelu i hvalili su Boga. Ja bih tu zastao, završio bih tako da opet se vratim na ona pitanja s kojima sam i započeo, kako sam zadovoljan sa svojom molitvom, moja komunikacija s Bogom? Imam li iskustvo Božjega miloseđa, kao ili ja? Ne samo da sam naučio, tako moram govoriti, ali da to isto sam doživio, da to osjećam, da je to dio mojega bića. U čemu je meni potrebno obraćenje i ozdravljenje kao evo Pavla koji je mislio da služi Bogu ili kao on je čovjek koji je bio uzet? Kom je bliži, kom je više u mom životu može inspirirati, je li to Gideon, da se čuvam za stranjenja, je li to Ilija koji je doživio taj tako drag, blizak susjed s Bogom, je li to Paval? Hvala na pozornosti, sada bih zamolio da nam pročitate i ovu molitvu koja je kao za kraj izlaganja, molitva uzetoga kad mu Jezus podario opraštenje i izlječenje. Hvala ti što me oslobađaš od onoga što me steže i koči, da hvala ću ti danas na svim onim vjernima koji su me doveli k tebi kada sputan i okovan nisam bio kadar do oči, vidiš njihu vjeru koja me nosi. Hvala ti što si mi darovao dio svojeg uskrsnuća, što si me podigao iz mojega mrkvila i postavio me pred svima u novi život. Hvala ti što si mi dao snage da ponesem svoj križ i idem za tobom. Hvala ti što me šalješ da navještam i svjedočim snagu tvojej ljubavi i tvojega pogleda. Slava Otcu i Sinu i Duhu Svetom, kako ujaše na početku, tako i sada i vazda i uvijeke vjekova.