Snaga Božjega kraljevstva

SNAGA BOŽJEGA KRALJEVSTVA Otkrivamo danas snagu Božjega Kraljevstva. Liturgijska čitanja na 11. nedjelju u crkvenoj godini B stavljaju pred nas Isusa Učitelja i Gospodina, koju smjerava naše oči na čudesa Božje prirode u kojoj živimo, zato da nam tim poznatim slikama otkrije kako to nebo kraljuje. Bog visoko drvo ponizuje, a nisko uzvisuje, svakome čovjeku daje što je useljen u tijelu zaradio. Slušamo onaj osobite dragulj koji je sačuvan samo u Markovu evanđelju, prispodobu o sjemenu koje samo raste. Sama od sebe, govori Isus, zemlja donosi plod. U evanđelju stoji riječ, koja nam je i u izvornom jeziku poznata, jer je ušla u sav svijet, automate, samo od sebe. Najdublja razina Isusove pouke zacijelo je ona ishodišna logika koja donosi intelektualnu utjehu. Sve u svijetu, koliko god ga poznajemo, jest od drugud, postoji jer je iz nečega nastalo. Stoga čvrstom sigurnošću i zdravom pameću zaključujemo da postoji i onaj koji je u sebi takav da nije od drugud, nego sam u sebi ima svoj razlog postojanja. Ne treba mu neki drugi uzrok. On je u istinu sam od sebe. To je Bog naš kako nam ga najviša i precizna filozofska spoznaja predstavlja. Rabi Isus na Galileskom moru da kako ne vodi svoje sljedbenike samo u najviše visine umovanja, nego o cijelom narodu koji na obali strpljivo sluša njegovu pouku upućenu im iz Petrove lađice, govori o svakdanjem životu i upozorava najprije kako mnogo toga primamo kao čisti dar jer nije plod našem moći, a potom pocijeća kako i ono po sve maleno i neznatno postaje silno, istinski, veliko i mnogima na korist donosi život. Lipanj, mjesec srca Isusova, baš nam to pred oči stavlja. Sva veličanstvena stvarateljska dobrota Božija skrila se u osjetljivo, smrtno, ljudsko srce Kristova. Samo ga je sebe ponizio do kraja, postao neznatan pod srce majke, neznatne službenice gospodnje, dopustio da sav njegov životni projekt bude smrvljen pod udarcima bičeva, čekića i koplja na grižu, da bi tako svima darovao otkupljenje i vječni život. Uostalom, moje vlastito srce nevidljivo mi je iskriveno, ne upravljam njime svojim marom i upornošću, svojom pažnjom i snagom, a ipak sam ne znam kako, sav mi život ovisi o njegovu neprestanom kucanju, spavam li ili bdijem, danju i noću, u krajnjem naporu, tjelesnom ili duševnom, i u času smirenoga, uživanja i spokojnja. Ezekijel, prorok, davno je u slici i najavi zabilježio kao živi boži govor ono što će Isus, učitelj, ljubljeni sin, kao tjelovljena rič, upunini donijedi. U teškom vremenu progonstva o Babilonji, Ezekijel govori o sićušnoj najtanjoj grančici, eno je visoko gore na samom vršku dičnoga cedra. Bog je odlama i uzima kako bi je iznova posadio. Samo sveti ostatak, okljašten, lišen, svake svoje raskoši i snage, pročišćen gorkom kušnjom, započinje novi život Božjega naroda, plodom će uroditi. Bog ga zasadjuje kao što je u damnim počecima rajski vrt zemaljski posadio. Bog odabire goru po svom izboru u svojoj svetoj vaštini Izraelu, goru najvišu. Bog govori i čini. On dariva ono pravo uzvišenje. On ponizuje oholice koji sami sebe uzvisuju. Od njega je suša, od njega je i obila tvrdu. U Novom Zavjetu nije to više bajkovita pjesnička slika. Isus govori o zemlji koju obrađujemo, poznajemo je i već u djetinstvu s divljenjem učimo o sjemenu. Isus govori o klijanju, o nicanju, o rastu, upozorava na stabljiku, ocrtava napokon klas koji je pun zrnja. Drugi put će istaknuti i kako zrno, ako je palo u zemlju i umrlo, donosi obila trud. Isus, poukom iz života, tumači kako to Otac Nebeski kraljuje. Sve je tu, sve mi daje na raspolaganje. Od mene se traži samo da bacim sjeme i da kad dođe čas, krenem u žetvu čim plod dozrije. Psalam 92. povezuje proroka i evanđelja, razjašnjuje o čemu je rič. Slike iz prirode govore o čovjeku pravedniku, onome koji s Bogom hoda. U njemu se ostvaruje Božje kraljevstvo. On cvate, Bog mu je čvrsta stijena, pa on donosi rod. Ispunja on upra zapovjed Božji odmah na početku, danu, ljudima i to kao blagoslov. Budite plodni, donosite rod. Što više, psalam ističe da je i u visokoj dobi pravednik još uvijek pun svježine. I tada, ne samo u mladosti i punoj ljudskoj snazi, on donosi rod. Apostol Pavao u drugoj poslanici korinčanima još više stvari zoštrava i tumači. Svi mi dolazimo pred Kristov sud. To je glavna misa o svih usporedbi s prirodom. Isusovu oku biće bijelodano što smo to kroz tijelo, dok smo u njemu naseljeni, zaradili, koliko smo se trsili da mu omilimo. Kad gospodin govori o sičušnu zrnu gorušice, izvrsno oslikava tajnu svete pričesti. Pod neznatnom prilikom kruha, skrila se sva božanska i ljudska narav Božjega Sina. I u ovaj svoj dan, On, potpuno ponizan i nadasvemoćan, želi doći k nama zato da u našim riječima i dijelima naraste i razgrana se, da naše srce učini po srcu svojemu. Tako je to sa sakramentima. Poput evanđeloske zemlje primamo sjeme, gotovo nevidljivo, a presudno. I Bog svojom čudesnom rukom daje da nikne, da se razraste, da buja i cvjeta, da donosi plod za našu obitelj i za sav Božji narod. Hvala što pratite kanal.