Božji zajednički život

BOŽI ZAJEDNIČKI ŽIVOT Kako je to u našoj obitelji, da li se kod pozdrava poljubimo, je li kod nas doma običaj, da, pogotovo ako se duže nismo vidjeli, pri pozdravu dademo poljubac jedni drugima. Cijelov reći će stari, uzvišenim jezikom lijepe književnosti. O tome govori sveti apostol na kraju svoga pisma Korinčanima, jer im sada svima piše kao djeci istoga roditelja, svi su braća i sestre u jednoj obitelji. Na isti način Pavao će pisati već u svojoj prvoj i najstarjoj poslanici, koju šalje u nama dobro znani i s nama povjesno povezani solun, piše tako i Rimljanima, a tako i u onom prvom ranijem pismu, koje je već poslao Korinčanima. Prva Petrova poslanica preuzima, pozdravite jedni druge poljubcem ljubavi. O poljubcu govori sam Isus primjerice kad kori farize Jašimuna, poljubca mi nisi dao, a ova žena s puno ljubavi u suzama ne prestaje mi noge cjelivati. Govori Isus i judi o poljubcu, koji evo može biti lažan, izdajnički, preljubnički. Najdraže nam je napokon, kad Isus u slavnoj priči opisuje kako milosredni otac svoga razmetnoga sina s ljubavlju prima natrag, grli ga i ljubi. Je li pretjerano promatrati kako je duh božiji, duh sveti, poljubac između boga otca i boga sina? Duh je svet, radostan, milostan, vječan pozdrav, kojim pozdravljaju jedan drugoga. Najbolje uporište za ovakvo shvaćanje možemo naći kada kod našeg svetog jeronima u latinskom prijevodu poslanice Korinčanima čitamo da je zajedništvo duha svetoga komunikacija. Zaista, kad otac s neba kod Isusova krštenja proglašava, ti si sin moj, u tebi je moja milina, evo duha koji na tjelesan način silazi. Kad Isus otcu istom riječju odgovara, da, oče, tebi je tako milo, onda Isus slavi oca u duhu svetom. Apostol poziva živu crkvu Korinsku, tješite se, i pritom govori baš o onome, što je narav duha tješitelja. Traži, da u njima bude isto zajedničko razumijevanje, isti razbor i način prosuđivanja. Pa nije li to ona sloga, ista misao, onaj zajednički duh, koji povezuje boga oca i boga sina, u kojemu su jedno? Mir, na koji pavao poziva da ga aktivno njeguju, nije li to sveti mir, koji između sebe uživaju otac i sin, duh kakav vlada među njima, duh sveti? Je li duh ona ljubav, o kojoj Isus govori Nikodemu? Bog ljubi ovaj svijet, koji je stvorio. Što više, ono pouzdanje i povjerenje, kojim se Isus, sin Boži, za cijeloga života u svemu oslanja na oca svojega i oca našega, koji je na nebesima, to je duh sveti. S istim povjerenjem i pouzdanjem otac vječni zna, da se u svemu može osloniti na sina. Takvu vjeru sveti učitelj nama nudi. Tko vjeruje u jedinorođenoga Božjega miljenika, koje ga nam otac daje, taj ne ide u propast, nego ima vječni život. Tko tako vjeruje, ne ide na sud, a tko ne vjeruje, već mu je izrečena presuda, ne vjeruješ, da nam se dijete rodilo, da nam je sin darovan, savjetnik divni, bog silni. U davnim, dalekim počecima Bog je od pravca Abrahama tražio, da svojega izaka, jedinca svoga ljubljenoga, dugo i željno i čekivanoga, prinese kao žrtvu. Bijaše to samo ispit kušnja, Isus, učitelj, u smirenom, zaštićenom prostoru noći, tumači Farizeju, prvaku, Izraelskom učitelju Nikodemu, kako sam Bog sada stvarno daje, žrtvuje jedinca svoga ljubljenoga, u kome mu je sva milina. Kao što je upra početku Bog u svom božanskom zajedništu sama sebe poticao i pokrenuo načinimo čovjeka, tako sada Boga iznutra pokreće njegova ljubav prema svijetu, koji je stvorio. Mi danas, nakon teških potresa, nakon poplava, uz klimatske promjene, osobito smo pozorni na evanđelje o svijetu, u biblijskom jeziku to je kozmos, svemir, svestvorenje, taj veliki svemirski saat, koji zapravo zapanjujuće točno odkucava i ustrajno funkcionira. Sin Boži, apostol očev, poslan je spasiti svijet, ne suditi mu. Onda, u vrijeme izlaska na ishodištu narodne povijesti, izbavitelj Boži sluga Mojsije postupno je sve dublje ulazio u spoznaju Boga oca. Pred gorućim je grmom bio samo skinuo obuću na svetom tlu, a sada, po drugi put na svetoj gori sinaju, on brže bolje pada ničice i započinje pravo klanjanje, adoraciju. Sada od zadivljenosti i izvanjskog oduševljenja dolazi do znanja. On spozna je iznutra, onda je bio zakrio lice, jer se bojao usmjeriti svoje promatranje na Božje lice, a sada on bez pridržaja postaje zagovornik i zastupnik, posrednik koji moli za cijelu zajednicu. Ako sam ja stekao milost, onda pođi sa svima nama. Što više od ovoga razgovora s Bogom, sada će Mojsijevo lice trajno blistati, iz lica će mu izbijati svjetlost, Mojsije sada u savjesti prepoznaje i svoje grijehe, s kajanjem moli o proštenje za sebe i za sve njih. U početku Bog mu je objavio značenje svojega svetog imena tako, da je istaknuo svoju uzvišenost i slobodu, svoju transcendentnost, ja sam koji jesam, došao si na moj teren, na kojemu nisi ti, gospodar, ne možeš sa mnom raspolagati. A sada, kad se Bog spustio, kad je Mojsije pred njega stao, Bog, to isto ime, tumači iznutra, otkriva svoje srce, svoje smilovanje i blagonaklonost, svoju privrženost živoj zajednici i velikodušnost, svoju sučut i povezanost s narodom. On je Bog duga daha, pun ljubavi, istinit je i pouzdan, na njega se možeš osloniti. Tako su brzo počeli štovati zlatno tele, Mojsije je tako brzo u ljutnji razbio prve ploče saveza, sada im Bog nadar daje nov početak. O tom Bogu ljubavi i mira piše Pavao Korinčanima u zaključku poslanice. Njegov je završni pozdrav, zaziv da ljubav Božija bude s njima, ljubav koja se utjelovila i postala milost Kristova. To je živa komunikacija Boga Otca i Sina, u koju smo uključeni, to je duh koji vlada među svima svetima. Tu ljubav na oltaru slavimo, nju primamo, njome se hranimo.