kalvarija 2024 09 12

Blažena si o Mario Djevo, nosila si sotelja svijeta, rodila onog tko te stvori za uvijek ostala mjelica. O svi vi koji prolazite, pogledajte, recite imali boli kakva je moja. Ovo je kršćanska tradicija pripisala majci Marije pri onom potresnom trenutku kad je primjela mrtvo tijelo svoga sina u svoje krivo. To je vataj zbog pacnje nedužnog pravednika. Večeras bismo uzeli u paristiju koju pritagnuo sve vas, sve vaše. Evo zadnju djevojku koja je nastradovala i boli se o komiku. Sve vaše nakane, želje, zanjete razmišljali o Mariji i njezinim žalostima. Vi znate da žalost i radost pripadaju osnovnim ljudskim iskusima. Razmišljaćemo o Mariji, majci, zagovorenci, godboga, utjeci i utočišću. O Mariji, našem uzoru, vjere i žalosti. Zato vas sada što pozdravljam, koji utjecu ove pacnje i njegove žalosti majke Marije, trađite utjehu i nadu. Koji ste možda ožalošćeni, možda ste krivo svačeni, krivo osuđeni, možda i vi trpite nepravdu. I vas pozdravljam koji možda nisam isvjetni da ranosite žalost svojim bližnjima, koji ste možda teret svojim obiteljima, posljedno vas koji ste ožalošćeni i koji pacnite. Vas koje žalost i tuga žele slomiti, kojima izgleda da nemate gdje nasloviti svoju glavu, koji se možda stivite i zaplakat, a srce vam je, rekao bih, nabretno u boli. Došli smo našoj gospi, gospi od ozavljenja na duš i na tijelu. Došli smo ovdje pomiriti se s Bogom i s braćom ljudima, zapravo osnažiti se iza svoje patnje i narine o žalosti. Sad na početku, iskreno za svojim gospodinom, priznajmo svoju vlast i tu grešnost. Dragi vrijednici, nije lako nama, propobjednicima, govoriti, a da ne postanemo hladni profesionalci svoga posla, koji su zarobljeni i odlatu se od ljudi i možda ih ne pogađa patnja drugih. Posebno kad je riječ o Mariji, o kojoj stalno se govori, meditira, pjeva, nadraja, sladi. Naše zabiranje ovdje, oko Oltara gospodinova, potvrđuje da je sretost života toista umovna. Bog paruje i Bog spašava život. I prva stvar kad smo ovdje kod Oltara gospodinjega, je riječa da nismo nezapaženi. To govori i Marijin život, neznatno istužbenice. Ništa ne prolazi ili će proći od Boga nezapaženo. Skriveno. Kao nekad mi ljudi možemo pomisliti da se ne zna tko je što učinio ili da je sve to opušteno. Ne. Bog sve zna. Nepogrešiva je istina naše vjere da Bog nagrađuje dobro, a kažem ja vam zlo. To je poruka i Marijina života. Njezinog veleznog simna veliča. To je toista prava poruka vjere. Naravno, nije u našoj moći da raspoređujemo i pređujemo, što mi često to volimo ratne zemlje, tko je dobar, tko nije dobar, tko će se spasit, a tko se neće spasit. Boži sud postoji i on je sasvani dio vjere. U kričanskoj tradiciji ima dosta pobožnost i hvala Bogu Majici Mariji. U Vričlasti među njima je pobožnost Kruljice i Bogu hvala da imamo je. Znamo Kruljicu sedam Marinje radosti, ali većašimo govoriti o sedam Marijini žalosti. Ali, kaže se, sedam vačeva boli koji su proboli njezin dušu. I ovo je sve utemeljeno, dakle sve popisalo. Prva žalost, koja pogađa Mariju, to mi znate su riječi pravednog i bogobojaznog starca Šimura. Nakon prikazanja u hramu, dok blagostivlja Mariju i Josepa, Šimur govori nešto zanimljivo. Da će Isus biti kamen poticanja mnogim pamtima ovo. Dakle, jednima će biti na uzignuće, a drugima na propast. I govori, Mariji, Marijo, ne bi će nač boli probosti srce. Da se, kaže, raznodkriju na misli mnogih starca. Rekli bismo, ha, ništa posebno. Šimur govori, Mariji, da će njezino djete, njezin sin, biti netko koji će svojim djelovanjem, pa se djeliti ljude. Gospa, vjerojatno, i ne zna što će biti s njezinim djetetom. Kao što mnoge majike ne znaju što će biti sa njihovim djetetom kad naraste. Jer, kad ste nosili djetu na hrštenje, niste znali koji će i kako završiti. Nažalost, neki su i poginuli. Nažalost, neki su se i udaljili od gospodina. A Bogu hvala, neki su ustrajali i u dobro. Neki su plemenisti ljudi koji nam imalo jednostavna način žive u sporavanju, ali i hvaljenju. Ovo je za nas primjer. Ako se budemo mi, hršćani, vladali prema evanđelju, ako budemo doista nasledovali Hrsa Hrista, nećemo proći neokrnjeni. Nećemo proći neokrznuti, a da ne budemo i mi kamenz poticanja. I to najprije vraćaju sestre u svojoj obitelji. Druga žalost, djek uvijek je patio. Neki od vas, a ovdje ima dosta iz Prajkovića ljudi koji žive iz zemice, doživili su skusto progona, izbjegništvo, i zato doživili su svoje egipate. Ako vi neki sami mi ste doživjeli, možda nosite to kao sekundarno skusto svojih starih, čak nosite i njihove traume. Evo, tako je bilo i s Marijom i Josipom. A oni se, vidite, oni se vraćaju. Jer Isus ima pošlanje u svome kraju. Pa i u siromaštu, i u jednostavnosti, u stalnom, srpljivom poslu, oni nastavljaju život. Ne dopuštaju se o bezhrabrici, kerodom i zlim politikama koji su tad bile. Ne dopuštaju zapravo da zlo ima zadnju rič. Oni mudro, gospodino izdegavaju nasilnike i nalaze način da ostvare svoje poslanje. Ali se pitat' koliki ljudi su danas žalostni zbog savoče, obstavljenosti. Vjerujte mi, idem u domove, imamo pu dva saračka doma i to je tako nekad teško slišati. To je rođitelje koji su, ha, glavno rečeno sami. Posjetite, posjetite praće i sestre ostavljane oko vas, nalazite vremena za susu s ljudima koji su se morali odvojiti od svoje kuće, svojih bližnjih. Makar imali dobro stanje, naćete u njihovim očima, ja bih rekao, neku dugu nostalgiju zaporavljenih. Dušljenost je skoku zbog izgubjeno zavičaja, žalost zbog prekivnutih odnosa. Ali osim toga, ima još teža tuga i žalost zbog izgubjenog duhovnog smisla, zapravo duhovnog zavičaja. Jer mnogima je danas ljudima odvjetna sreća. Mnogim su žalosti zbog malih plaća, nemanja posla, mnogo je potišteni, gdje su ucijenjeni, gdje su možda čak i ustrašeni. Koliko roditelja je žalostno što je njihove djece, da i kod nas ovdje, oduze za budućnost. Gdje su djeca njihova beznade, često vrlo vona, depresivna, odlaze u loše društvo. Jer je danas u braću s sestrem zemljom vladaju herodi, dvojska herodi, koje guzimaju nadu, budućnost, koje je na mnogim radnim mjestima preslijavio radnike da idu dalje, da sele. Zato je vrijedno biti blizak onima koji su tuđi. Treća žalost, koja se nalazi gospopi slavi zavez godom, da se isus gubio pastog, da hodo čaš u jednu zalemu. To vi znate, tri dana su roditelji tražili isusa. Ova marina žalost, možda biti prilika za razmišljanje o raznim izgubljenostima danas. O izgubljenosti u ovisnostima, u pijanstvu. Ako da se ovdje, da ne kažem, igra na sveču, to je znači ono velikog, velikog magi. Tući neđe se tamo ove, kako da kažem, lokale, nego sad imaš tamo oktemu. Tamo oktem se to igra. I to su ljudi jako, jako zadelani. O lijenosti, o raznim pomalova, s takvom ugodom. Dobro je razumjeti, dakle, i u oboje žalosti. Ostale četiri marine žalosti, ređu se uz iso križ i smrt. Zato rekao bih, uz Mariju supatnicu. Supatnica. Kako je znažan, ta izgubljena supatnica. Znamo da je zaloz Marike Marije, kad vidi isusa na njegovom putu, križa, to je četvrta postaja, u onoj masi, koja razjarena, zamislica majka, prati sina, u njegovoj boli. Prvo nam se ne čini, da ih se šuje, kao svaki sin, kao svako djetel nevolji, da mu majka govori, da mu tiho, ono šače na uho, ne da li se izdrži. I nama Bog govori, koz Marijin primjer, zauzmi se, dragi, vjedniče za dobro, do kraja, Bog je s tobom. Taj glas, sin, djetar, ne miješa se ni s jednim drugim glasom, jer vajčin glas, dragi moji, je jedini, uvijek od podnake, uvijek isti. Marijin glas, kaži da ne čekamo ništa idealno, dragi moji, nema idealnoga nigdje, ni u pitalji, ni u crkvi, nego da uvijek izova ustanemo, da lesimo svoj križ i muke i to idemo samo naprijed. Da zagrljimo svoje zvanje, svoje dužnosti. Spomenu se o važnosti, da je čovjek slosičan i nepatičan. Za Mariju kažem, da je slupa kucva. Za poklonske vranjece, znate, Vlađo Safišić, pokloni, Vlađo Safišić, je skovao sjajan izraz, imate knjigu, Šuputnici bosanske povijeste. Taki izraz mogu ogladaći sve, sve nas, sve vas, koji ste bliski ljudima, puku, koji ste bliski maleni u nas, prezreni ima. Malja biti zajedno na putu sa svojim i sa svim narodima svijeta. Dakle, da je ljudi pasniju jedni s drugim. Znamo zatim za malju ženu gospodinu Križa u trenutcima kad Isus umire. U Ljudevanđelju čitamo kad Isus žela svojoj majici i svojom ljubljenom tak tužnom učeniku Ivanus Križa govori da se osad brinu jedno za drugo. To su jedne od poslednjih Isusovih riječi. To je zapravo oporuka svima nama. U tim riječima krišćani nalaze sliku Crkve. Crkva postaje obitelj i majka ožaloćenih ljudi. Ovim riječima Inamo Isus govori kako nam valja živjeti svoje poraze i gubitke. Budađaju se, braće i sestre, u našim životima gubici. Gubici od doma do gubitka boljanih osoba. U takvoj patnji žalosti nemali broj ljudi je pronalazio izlaza. Vol, patnja i žalost im oduzima svaku snagu. Vrijedi biti zbrižnijem. Nekad to radimo i bez velikih riječi, nego postoje ekosmeno, zatajno, ali solidarno. Blisko nam je poznata manja žalost kada joj tijelo mrtva sina polažu krivo. Kak koliko je samo majke i roditelja u prošlom ratu, u dvom ratu, pa je u tamom ratu žalosno jer su zgubili svoju djecu i tko zna koga još. Sjedna žalost je tuga polagana u grob. Kako je iznimno važno biti supatnik, aktivni supatnik, u boli drugoga. Sve je nama poznato i ljudski. Tek su neki bili žalosni, mnogi su šutjeli u boli drugoga, a dio se čak znaju radovati. Nema solidarnosti, znači srce u iznicanju i strahovi. Nema pozvanja glasa, zašto se žalosti nekog obitelji, zašto se laži da neke ljude slanuju. Isus ima da nas poručuje da žalost, smrt, nije kraj svega, nego da se žalost uvažava brigo i ljubav za druge. Kako je, barem meni, lijepo suset ljude koji dostojanstvo na plaću, koji nose svoju žalost i iz nje dijele upravo iz ljubavitima izgubione osobe, koji zapravo, ako ću ga dat, paralački nose svoju patnju. Isus ima da nas, ako se opor postavlja, da ne treba biti zakovali svoju bolu i žalost za svoje grobove. I kao što Marija nastavlja svoje poslanje i poslje groba i posljuski slučaj, na nama je, dragi ljudi, da nastavimo svoj put činjući neboj ljudima. Patnja i žalost se prihaćaju i nam radavaju pomažući drugima. Evo, budimo, ali doista budimo osjetljivi jedu za druge. Amen. Hvala viši Marija.